Bilješke o piscu:
Eugen Kumičić (1850. – 1904.). Kumičić je u svoje doba uz Augusta Šenou bio najčitaniji hrvatski književnik. Pisao je u doba realizma. Rodio se u Istri, gradiću Brseču. Pohađao je gimnaziju u Rijeci, a zatim studirao povijest i zemljopis u Beču. Kraće vrijeme radio je kao profesor, a veći dio života proveo je kao profesionalni književnik. U 29. godini napisao je pripovijetku «Slučaj», a nakon toga napisao je brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane.
Njegov književni rad možemo podijeliti u tri skupine:
1. Djela iz istarskih sela i obala: «Jelkin bosiljak», «Začuđeni svatovi», «Primorci», «Sirota»,«Teodora».
2. Djela društveno političke tematike: «Olga i Lina», «Pobijeljeni grobovi», «Gospođa Sabina», «Saveznice».
3. Djela povijesne tematike «Urota Zrinsko-Frankopanska», «Kraljica Lepa».
Uz ova prozna djela napisao je i tri drame «Sestre», «Obiteljska tajna», «Petar Zrinski», te autobiografsku pripovijest «Pod puškom».
U njegovom književnom radu uočljiva je zaokupljenost hrvatskom poviješću. Bio je pristalica Starčevićeve stranke prava i veliki domoljub.
Bilješke o djelu:
U ovom romanu opširno je opisan poznati povijesni događaj iz hrvatske povijesti. Pisac roman posvećuje «ocu domovine» Anti Starčeviću. Roman je vrlo opširan u prikazivanju povijesnih događaja i dokumenata, mjesta radnje, mnogobrojnih likova. Uz realne opise događaja, pisac daje romantične i emotivne opise obiteljskog života, ljubavi i domoljubnih osjećaja.
Petrova božićna zdravica:
«Ovu čašu dižem u vaše dobro zdravlje i želim iz dubine svoga srca da nam dogodine sveti Božić osvane u slobodnoj domovini. Sve naše misli bit će samo utoliko naše, da ih posvetimo službi domovine kojoj ćemo žrtvovati, ustreba li, naše tijelo tako lako kao da nam je tuđe.» Ovakve riječi i misli o domoljublju i željama za dobrobit svom narodu nalazimo u cijelom romanu. Roman je vrlo dinamičan i napet, pun dramatičnih situacija i opširne radnje koja prati vremenski tijek, s puno detaljnih opisa.
Cilj bečkog dvora bio je mudrom igrom ukloniti poznatu i moćnu obitelj Zrinskih i Frankopana, i tako jako oslabiti hrvatsko plemstvo.
Pisac detaljno i s puno emocija opisuje grad Ozalj, utvrdu Zrinskih, u kojem žive Petar sa ženom Katarinom i djecom Zorom, Jelenom i Ivanom. Prikazuje život obitelji koja brine o dobrobiti svog naroda, koja žali nad lošim vijestima o upadima turskih četa ili njemačkih vojnika koji provode teror i nasilje.
Cijelo vrijeme pratimo povijesna zbivanja, ali i ljubav između Petra i Katarine, kao i ljubav između njihove kćeri Jelene i mladog plemića Rakoczyja. Pisac nas detaljno upoznaje i sa cijelim rodom Zrinskih, njihovom poviješću.
Isto tako opisuje i grad Bakar u kojem su živjeli Frankopani, te nas upoznaje s Franom Krstom Frankopanom, i sa povijesti njegove obitelji.
Prikazne povijesne prilike toga doba bile su vrlo teške. Turci su sve češće upadali u Hrvatsku. Pomoć koju su tražili od Beča i Mlečana, iako je bila obećavana, nikad nisu dobili, a Hrvatska se nije mogla obraniti sama. Knezovi Zrinski i Frankopani prijetli su da će tražiti drugog kralja ako od Beča ne dobiju pomoć. Priče o sklapanju saveza s nekim drugim došle su i do Beča, pa je 1668. g. kralju Petru Zrinskom dao naslov bana, ali ga nikada nije podržavao i nije mu dopuštao da brani hrvatski teritorij. Kralj je imenovao i Frana Krstu Frankopana senjskim kapetanom, ali ništa se nije promijenilo i njih dvojica su se i dalje borili zajedno. Kada je Petar otišao u Beč tražiti pravo na obranu proglasili su ga buntovnikom, ali on je tražio:
«Navaliti na turke što prije, da bude sva zemlja pod banom, da se uspostavi naš ustav, potpuna banska čast; da bude nad banom samo kralj; da svaki hrvat može postati u svojoj otadžbini kapetan, pukovnik, general.»
Da bi dokazao da turci žele hrvatsku zemlju poslao je pregovarače u Carigrad. Hrvati su pomislili da je taj čin čin izdaje i da Zrinski želi sklopiti savez s turcima. U Beču ga kralj proglašava izdajnikom pa Zrinski i Frankopan odlaze u Beč. No taj put je završetak njihovih života. U bečkom Novom Mjestu bili su pogubljeni, a njihove obitelji raseljene, osiromašene. Petrovu ženu Katarinu smatrali su također izdajnicom, pa je morala pobjeći sa kćeri Zorom izvan Hrvatske.
Svi likovi iz ovih obitelji završavaju tragično. Kćer Zora premještena je u samostan Celovec i tamo je ostala do kraja života. Udovica Frankopana postala je opatica u Rimu. Karatina je umrla 1673. g. Jelena Zrinska umrla je 1703. g. u Ugarskoj, vrlo slavna za života, a sin Ivan Zrinski umro je u tamnici poremećenog uma, i tako je nestala cijela obitelj. Ivanovom smrću završava i ovaj roman.
Posebno potresno opisana je Katarinina smrt:
«Ivan je klečao uz postelju i plakao, ne dižući drhtavih usnica s mrzle desnice svoje predobre majke. Njezine usnice složile su se u blažen osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj budućnosti, uskrsnuće naroda za koji je onoliko pretrpjela. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice, na rubu malko pozlaćene, kao utješljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeća da osokoli potištena pokoljenja…»
Wednesday, May 9, 2012
Zlatko Krilić: Zabranjena vrata
Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Mjesto radnje: Bolnica Likovi: Dugi, Sanja, Anđelak, Lidija, Denis, Marko, sestre i doktori… Kratki sadržaj: U bolnici postoje vrata za ženski odjel. Dugome je bolnica šašava, dešavaju mu se dogodovštine. Dugi svaku noć bježi na ženski odjel jer je tamo njegova ljubav, Lidija. Od tog Duginog stalnog bježanja na ženski odjel vrata su se počela zaključavati. Dugi je htio izaći iz bolnice na jedan dan da bi mogao ići na tulum, ali ga doktori nisu pustili. Denis je bio ljubomoran na Dugog i zato mu je bilo drago kada ga doktori nisu pustili da ide na tulum. Dugi je rekao Denisu da će on otići na tulum i pokazati će mu slike, ali ako mu to uspije onda će smjeti zapaliti Denisov bicikl. Drugi dan Dugi je donio slike sa tuluma, ali je rekao da će Denisu jednom iznenada zapaliti bicikl. Denis je stavio šalice iznad vrata i tako se osigurao. Dugi je tu istu noć došao, a šalice su popadale po podu i napravile veliku buku. Sestra Gertruda dolazi živčana sa dječjeg odjela da vidi kakva je to buka. Dugi opet kroz zaključana vrata bježi na ženski odjel. Zbog toga je sestra Ivanka dobila premještaj na dječji odjel, a Gertruda je prešla na rad sa mladeži. Dugi je rekao sestri Ivanki da će joj ispuniti tri želje jer je zbog njega dobila premještaj. Sestra Ivanka je rekla Dugome da pobjegne na ženski odjel kada dežurna sestra bude Gertruda. Tako je i napravio. Nabavio je fotoaparat, bocu vina, dvije čaše i tablete za spavanje. Sestri Gertrudi je podmetnuo tablete za spavanje u kavu, a u ruku joj je stavio polupraznu bocu i čašu, te je Anđelak sjeo kraj nje. Dugi ju je slikao i ostavio sliku na stolu. Tada je pozvao sve da idu na ženski odjel, te su još i proslavili Dugin odlazak iz bolnice. Sestra Ivanka je bila zahvalna Dugome jer su se sestra Gertruda i ona opet zamijenili za radna mjesta. Analiza likova: Dugi Snalažljiv, mudar, dobronamjeran, odlučan, jakog karaktera, dobrog srca, drži do svoje riječi, zaljubljen do ušiju … Sanja Lijepa, draga, pametna, mudra, zaljubljena u Anđelka. Lidija Snalažljiva, dobra, lijepa… Anđelak Mudar, sramežljiv, osjetljiv… Denis Lakovjeran, ljubomoran, bojažljiv… |
Zlatko Krilić: Zabranjena vrata
Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Mjesto radnje: Bolnica Likovi: Dugi, Sanja, Anđelak, Lidija, Denis, Marko, sestre i doktori… Kratki sadržaj: U bolnici postoje vrata za ženski odjel. Dugome je bolnica šašava, dešavaju mu se dogodovštine. Dugi svaku noć bježi na ženski odjel jer je tamo njegova ljubav, Lidija. Od tog Duginog stalnog bježanja na ženski odjel vrata su se počela zaključavati. Dugi je htio izaći iz bolnice na jedan dan da bi mogao ići na tulum, ali ga doktori nisu pustili. Denis je bio ljubomoran na Dugog i zato mu je bilo drago kada ga doktori nisu pustili da ide na tulum. Dugi je rekao Denisu da će on otići na tulum i pokazati će mu slike, ali ako mu to uspije onda će smjeti zapaliti Denisov bicikl. Drugi dan Dugi je donio slike sa tuluma, ali je rekao da će Denisu jednom iznenada zapaliti bicikl. Denis je stavio šalice iznad vrata i tako se osigurao. Dugi je tu istu noć došao, a šalice su popadale po podu i napravile veliku buku. Sestra Gertruda dolazi živčana sa dječjeg odjela da vidi kakva je to buka. Dugi opet kroz zaključana vrata bježi na ženski odjel. Zbog toga je sestra Ivanka dobila premještaj na dječji odjel, a Gertruda je prešla na rad sa mladeži. Dugi je rekao sestri Ivanki da će joj ispuniti tri želje jer je zbog njega dobila premještaj. Sestra Ivanka je rekla Dugome da pobjegne na ženski odjel kada dežurna sestra bude Gertruda. Tako je i napravio. Nabavio je fotoaparat, bocu vina, dvije čaše i tablete za spavanje. Sestri Gertrudi je podmetnuo tablete za spavanje u kavu, a u ruku joj je stavio polupraznu bocu i čašu, te je Anđelak sjeo kraj nje. Dugi ju je slikao i ostavio sliku na stolu. Tada je pozvao sve da idu na ženski odjel, te su još i proslavili Dugin odlazak iz bolnice. Sestra Ivanka je bila zahvalna Dugome jer su se sestra Gertruda i ona opet zamijenili za radna mjesta. Analiza likova: Dugi Snalažljiv, mudar, dobronamjeran, odlučan, jakog karaktera, dobrog srca, drži do svoje riječi, zaljubljen do ušiju … Sanja Lijepa, draga, pametna, mudra, zaljubljena u Anđelka. Lidija Snalažljiva, dobra, lijepa… Anđelak Mudar, sramežljiv, osjetljiv… Denis Lakovjeran, ljubomoran, bojažljiv… |
Tuesday, May 8, 2012
Jean Baptiste Poquelin Moliere: Škrtac
Bilješke o piscu:
Jean Baptiste Poquelin Moliere rođen je 1622. g. kao sin dvorskog tapetara. Prvo studira u Orleansu, a službuje i kao odvjetnik 1642. g. Umire 1673. g. Njegova djela: „Kaćiperke“, „Škola za žene“, „Umišljeni bolesnik“, „Škrtac“…
Mjesto radnje: Pariz
Likovi:
Harpagon – Cleanteov i Elisein otac
Anselme – Valereov i Marianein otac
La Fleche – Cleanteova sluga
Kratki sadržaj:
Harpagon, škrti čovjek kojemu je bilo samo do novca, odluči se oženiti za Marianeu koju voli njegov sin Cleante, a njega odluči oženiti za neku bogatu udovicu. Cleante se usprotivi ocu i neda mu Marianeu, ali stari škrtac ne popušta. Tada Cleante uz pomoć svojeg sluge La Flechea krade očevu škrinjicu sa novcima i tada ga ucijeni. Ili će mu Harpagon dati Marianeu ili će ostati bez škrinjice. Harpagon pristade samo zbog novca i prepusti mu Marianeu.
Jean Baptiste Poquelin Moliere rođen je 1622. g. kao sin dvorskog tapetara. Prvo studira u Orleansu, a službuje i kao odvjetnik 1642. g. Umire 1673. g. Njegova djela: „Kaćiperke“, „Škola za žene“, „Umišljeni bolesnik“, „Škrtac“…
Mjesto radnje: Pariz
Likovi:
Harpagon – Cleanteov i Elisein otac
Anselme – Valereov i Marianein otac
La Fleche – Cleanteova sluga
Kratki sadržaj:
Harpagon, škrti čovjek kojemu je bilo samo do novca, odluči se oženiti za Marianeu koju voli njegov sin Cleante, a njega odluči oženiti za neku bogatu udovicu. Cleante se usprotivi ocu i neda mu Marianeu, ali stari škrtac ne popušta. Tada Cleante uz pomoć svojeg sluge La Flechea krade očevu škrinjicu sa novcima i tada ga ucijeni. Ili će mu Harpagon dati Marianeu ili će ostati bez škrinjice. Harpagon pristade samo zbog novca i prepusti mu Marianeu.
Monday, May 7, 2012
Karl Bruckner: Sadako hoće živjeti
Bilješke o piscu:
Austrijski pisac Karl Bruckner rođen je 9. siječnja 1906. godine u Beču. Iako se pripremao za trgovački zanat, radio je i kao tehničar, prodavač novina, čuvar garaža. Otkriva slikarsku nadarenost, piše i svoju prvu pjesmu, odlazi u Brazil, ali u domovinu se vraća 1938. godine, kad je unovačen u njemačku vojsku. Nakon rata objavljuje crtice za novine, a poslije tri romana za odrasle, piše i svoju prvu knjigu za mladež, „Dijamant Tobije Ambergera“, o sudbini austrijskih iseljenika u Brazilu. Pozornost čitatelja zaokupio je romanom o nogometu, a potom knjigom „Pablo, Indijanac“ postiže i opća priznanja i pohvale. Više je puta nagrađivan nagradama kao najbolji pisac za mladež, a s 93 prijevoda svojih djela na 22 jezika postiže svjetsku slavu. Najpoznatije djelo Karla Brucknera, roman Sadako hoće živjeti, prvi je put objavljen 1961. godine.
Mjesto radnje:
U Japanu u gradu Hirošimi, u zrakoplovu, na otocima u zračnoj bazi.
Vrijeme radnje:20. stoljeće
Tema:
Borba za život djevojčice Sadako.
Kratki sadržaj: U početku romana upoznajemo glavnu junakinju ove knjige – djevojčicu Sadako i njezinog brata Šigea. Svi dobijaju skromne obroke od kojih se jedva može preživjeti. Japanci nisu ni znali što to Amerikanci imaju i koliko je jako to novo njihovo oružje sve dok jednoga dana iznad Japana nije letio zrakoplov na 8 000 metara nadmorske visine i ispustio atomsku bombu. Ona je eksplodirala na 400 metara nadmorske visine i u toj jednoj sekundi je uništila sve što se našlo u blizini eksplozije. Desetak godina kasnije djevojčica Sadako je trebala sudjelovati u biciklističkoj štafeti. Tako je i bilo. Ali je Sadako ubrzo preminula jer joj je krv bila otrovana gama zrakama koje prodiru kroz čvrstu tvar.
Kompozicija djela:
Uvod Upoznajemo se sa glavnim likom ove pripovijetke, djevojčicom Sadako, i saznajemo kako se između Japana i SAD-a vodi rat.
Zaplet :Američki piloti i ostali dio vojske na otoku mora otići u svoje kolibe i prozore pokriti sa crnim zavjesama. Na aerodrom slijeće zrakoplov sa atomskom bombom.
Vrhunac :Američki četveromotorac B-52 polijeće noseći atomsku bombu. Dolazeći nad japanski grad Hirošimu ispušta bombu. Bomba eksplodira na 400 m nadmorske visine.
Rasplet: Djevojčica Sadako umire. U vrtu mira u Hirošimi stoji njen spomenik.
Analiza likova:
Sadako U početku romana ona je četverogodišnjakinja, a pred kraj romana je četrnaestogodišnjakinja. Dok je Sadako bila mala počela bi plakati ako joj nešto ne bi, a onda joj je Šigeo morao objašnjavati o tome što će se dogoditi ako bude plakada tj. da će joj doći zmaj i da će ju ugristi, pa bi onda Sadako prestala plakati. Kad je trebala sudjelovati u biciklističkoj štafeti Šigeo ju je stalno trenirao, a ona se uvijek ljutila na njega jer ju toliko muči. Kasnije je u biciklističkoj štafeti vidjela da je sve to bilo za njezino dobro.
Šigeo Krupan dječak, nikad pregrub prema svojoj sestri. Vrlo je volio svoju sestru ali ja mislim da je nekad ipak bio pregrub prema njoj. Sluša svoga oca ali ga Sadako nije trebala poslušati kad joj je rekao da mu da zmaja kako bi ga on prodao i zaradio novac. U tome ju je Šigeo trebao spriječiti.
Najljepši ulomak: «Moj sine Kunijoši, hrabri junače! Obavijestio si me da je tvoja krv drugi put potekla za čast naše domovine. Ja, tvoj brat, tvoja majka i tvoje dvije sestre jučer smo hodočastili u hram Nišoji. Dao sam svećeniku da izreče mnoge molbe za tvoje ozdravljenje Budi, našem rasvjetitelju Svijeta. I mi smo na koljenima molili za tebe. Tvoj se otac klanja pred tobom, ponosan na sina Kunijošija. »
Ovaj ulomak mi se svidio jer otac daje poticaj svome sinu da se i dalje bori za domovinu. Sin je oca obavijestio da mu je krv drugi put potekla u čast domovine. Otac potiče svoga sina, dajući svećeniku da izrekne mnoge molbe za njegovo ozdravljenje.
Dojam o djelu: Za razliku od drugih knjiga, ovo je jedina knjiga koju sam ja pročitao, a koja ima tužan svršetak. Knjiga mi se nije svidjela jer je djevojčica Sadako preminula. Da mi je znati samo tko je izmislio atomsku bombu?! Srećom, danas su u svijetu atomske bombe zabranjenje, pa se meni tako nešto ne može dogoditi. U djelu je neobično to što su Amerikanci napravili atomsku bombu i bacili je na Hirošimu, a zatim je američki liječnik liječio djevojčicu Sadako.
Austrijski pisac Karl Bruckner rođen je 9. siječnja 1906. godine u Beču. Iako se pripremao za trgovački zanat, radio je i kao tehničar, prodavač novina, čuvar garaža. Otkriva slikarsku nadarenost, piše i svoju prvu pjesmu, odlazi u Brazil, ali u domovinu se vraća 1938. godine, kad je unovačen u njemačku vojsku. Nakon rata objavljuje crtice za novine, a poslije tri romana za odrasle, piše i svoju prvu knjigu za mladež, „Dijamant Tobije Ambergera“, o sudbini austrijskih iseljenika u Brazilu. Pozornost čitatelja zaokupio je romanom o nogometu, a potom knjigom „Pablo, Indijanac“ postiže i opća priznanja i pohvale. Više je puta nagrađivan nagradama kao najbolji pisac za mladež, a s 93 prijevoda svojih djela na 22 jezika postiže svjetsku slavu. Najpoznatije djelo Karla Brucknera, roman Sadako hoće živjeti, prvi je put objavljen 1961. godine.
Mjesto radnje:
U Japanu u gradu Hirošimi, u zrakoplovu, na otocima u zračnoj bazi.
Vrijeme radnje:20. stoljeće
Tema:
Borba za život djevojčice Sadako.
Kratki sadržaj: U početku romana upoznajemo glavnu junakinju ove knjige – djevojčicu Sadako i njezinog brata Šigea. Svi dobijaju skromne obroke od kojih se jedva može preživjeti. Japanci nisu ni znali što to Amerikanci imaju i koliko je jako to novo njihovo oružje sve dok jednoga dana iznad Japana nije letio zrakoplov na 8 000 metara nadmorske visine i ispustio atomsku bombu. Ona je eksplodirala na 400 metara nadmorske visine i u toj jednoj sekundi je uništila sve što se našlo u blizini eksplozije. Desetak godina kasnije djevojčica Sadako je trebala sudjelovati u biciklističkoj štafeti. Tako je i bilo. Ali je Sadako ubrzo preminula jer joj je krv bila otrovana gama zrakama koje prodiru kroz čvrstu tvar.
Kompozicija djela:
Uvod Upoznajemo se sa glavnim likom ove pripovijetke, djevojčicom Sadako, i saznajemo kako se između Japana i SAD-a vodi rat.
Zaplet :Američki piloti i ostali dio vojske na otoku mora otići u svoje kolibe i prozore pokriti sa crnim zavjesama. Na aerodrom slijeće zrakoplov sa atomskom bombom.
Vrhunac :Američki četveromotorac B-52 polijeće noseći atomsku bombu. Dolazeći nad japanski grad Hirošimu ispušta bombu. Bomba eksplodira na 400 m nadmorske visine.
Rasplet: Djevojčica Sadako umire. U vrtu mira u Hirošimi stoji njen spomenik.
Analiza likova:
Sadako U početku romana ona je četverogodišnjakinja, a pred kraj romana je četrnaestogodišnjakinja. Dok je Sadako bila mala počela bi plakati ako joj nešto ne bi, a onda joj je Šigeo morao objašnjavati o tome što će se dogoditi ako bude plakada tj. da će joj doći zmaj i da će ju ugristi, pa bi onda Sadako prestala plakati. Kad je trebala sudjelovati u biciklističkoj štafeti Šigeo ju je stalno trenirao, a ona se uvijek ljutila na njega jer ju toliko muči. Kasnije je u biciklističkoj štafeti vidjela da je sve to bilo za njezino dobro.
Šigeo Krupan dječak, nikad pregrub prema svojoj sestri. Vrlo je volio svoju sestru ali ja mislim da je nekad ipak bio pregrub prema njoj. Sluša svoga oca ali ga Sadako nije trebala poslušati kad joj je rekao da mu da zmaja kako bi ga on prodao i zaradio novac. U tome ju je Šigeo trebao spriječiti.
Najljepši ulomak: «Moj sine Kunijoši, hrabri junače! Obavijestio si me da je tvoja krv drugi put potekla za čast naše domovine. Ja, tvoj brat, tvoja majka i tvoje dvije sestre jučer smo hodočastili u hram Nišoji. Dao sam svećeniku da izreče mnoge molbe za tvoje ozdravljenje Budi, našem rasvjetitelju Svijeta. I mi smo na koljenima molili za tebe. Tvoj se otac klanja pred tobom, ponosan na sina Kunijošija. »
Ovaj ulomak mi se svidio jer otac daje poticaj svome sinu da se i dalje bori za domovinu. Sin je oca obavijestio da mu je krv drugi put potekla u čast domovine. Otac potiče svoga sina, dajući svećeniku da izrekne mnoge molbe za njegovo ozdravljenje.
Dojam o djelu: Za razliku od drugih knjiga, ovo je jedina knjiga koju sam ja pročitao, a koja ima tužan svršetak. Knjiga mi se nije svidjela jer je djevojčica Sadako preminula. Da mi je znati samo tko je izmislio atomsku bombu?! Srećom, danas su u svijetu atomske bombe zabranjenje, pa se meni tako nešto ne može dogoditi. U djelu je neobično to što su Amerikanci napravili atomsku bombu i bacili je na Hirošimu, a zatim je američki liječnik liječio djevojčicu Sadako.
Sunday, May 6, 2012
add video
<iframe width="560" height="315" src="http://www.youtube.com/embed/3KgrjYyz-bY" frameborder="0" allowfullscreen></iframe>
Wednesday, May 2, 2012
Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
Bilješke o piscu:
Eugen Kumičić rođen je 1850. u Brseču, gradiću na istočnoj obali Istre gdje je pohađao pučku školu. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u Beču 1873. godine. U Istri ne može dobiti posao pa odlazi u Split gdje godinu dana radi kao gimnazijski profesor. U jesen 1875. g. odlazi u Pariz gdje upija bogatstva pariškog kulturnog života. Vraća se nakon jedne i pol godine u Beč, no biva mobiliziran te 8 mjeseci provodi kao vojnik u Bosni za austrijske okupacije 1878. godine.
Po povratku radi kao profesor francuskog jezika u zagrebačkoj realnoj gimnaziji i objavljuje svoja prva književna djela. 1883. g. se odriče nastavničke službe i do kraja života se posvećuje književnosti i politici. Piše pripovijetke, romane, drame, uređuje časopise. Kao iskreni domoljub i vatreni pristaša Starčevićeve stranke prava bio je biran u sabor kao zastupnik. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1903. Kumičićev stil učinio ga je jednim od najčitanijih književnika svoga doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamično i drži čitatelja u neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora i istarskog krajolika, tako da u njegovim djelima možemo uživati i danas, jednako kao i čitatelji prije stotinjak godina.
Kratki sadržaj:
U Lučici, siromašnom ribarskom mjestašcu na istarskoj obali, pred sam Božić dogodio se brodolom. Bura je razbila lađu Mate Bartolića, mladog trgovca iz Jelenčice, te je bacila na hridi. Mještani spašavaju brodolomce, a pritom se posebno trudi Antonio Marola, mladić bez roditelja, koji je smješten u obitelji Jele i Antuna Šabarića te radi za njih. Iako se izložio životnoj opasnosti, Antonio nije uspio spasiti dječaka koji je nahod, kao i on sam. To ga je vrlo potreslo i nije imao mira dok nije pronašao tijelo poginulog mladića i odnio ga na groblje. Ranjeni Mato Bartolić smješten je u kuću Šabarićevih, gdje ga njeguju Jela i njena lijepa kći Marija. Mladić se uskoro oporavlja i nalazi se izvan životne opasnosti. U mjesec dana, koliko se Mato oporavlljao kod Šabarićevih, rodila se ljubav između Mate i Marije. Početkom ljeta u Lučicu iz Beča dolazi bahati Alfredo Saletti, sin Martina Salettija, bogatog i okrutnog tuđinca koji živi u raskošnoj kući na brijegu i u šaci drži cijelu Lučicu. Marija susreće Alfreda jednog popodneva. On je želi obljubiti, a kad se ona suprotstavlja, na silu je poljubi. Mariju spašava Antonio, udarivši nasilnika tako žestoko da se srušio na cestu. Alfredo se nekako želi osvetiti Antoniju, te potplaćuje sluge Lovru i Luku da ga ubiju. Taj razgovor je Antonio čuo noseći tajno pismo Alfredovoj sestri Elviri.
Mato Bartolić često posjećuje Šabarićeve te se sprema zaprositi Mariju. Razgovor izeđu Marije i Mate gdje ju on prosi načuje Antonio koji potajice voli Mariju i zato pati… Marijin brat Marko vratio se iz Beča gdje je studirao medicinu. Marko je zbog svoje ljubavi nesteretan. Dugo već voli Elviru Saletti, sestru Alfredovu. Ljubav je tajna, za nju zna samo Antonio. Ljubav je nemoguća: Elvira je plemićka kći, a on je sin siromašnog ribara. Sutradan je Marija poranila u goru, slijedili su je Alfredo i Luka s puškama, a Antonio je s prijateljem Josom već čekao nad dolcem. Alfredo je namjeravao silovati Mariju. Kako su Alfredo i Luka ostavili puške, zgrabili su ih Antonio i Joso i uperili ih u plemića, te spasili Mariju i njenu čast. Stjeraju ih s puškama u grad, gdje ih svi vide. Na jednom noćnom sastanku Elvire i Marka, gdje Elvira moli da njegovi ne tuže njenog brata, začuju se neki glasovi i zaljubljenici se rastaju. Kad je Marko cestom išao kući, ugledao je mrtvo Alfredovo tijelo nasred ceste. Otrčao je do Salettija i javio mu da mu sin leži mrtav na cesti. Antonio se u isto vrijeme nemiran i grozničav vere kamenim stazama podalje od Lučice te dolazi do kuće Martina Kožulića, Josina oca. Priznaje Martinu da je ubio Alfreda i moli da se sakrije u njegovoj kući. Stari Kožulić mu reče da je ubio – svog brata. Tada ispripovijedi Antoniju njegovo podrijetlo: mati mu je pokojna žena Martinova, koju je Saletti napastovao dok je on plovio morem. Antonio mu ispriča kako su ga noćas na cesti dočekale sluge sa toljagama, a on je bježeći pred njima nabasao na Alfreda koji je uperio pušku u njega, a Antonio ga je tada ubo nožem. Gradom se proširila vijest o Alfredovom ubojstvu, no nitko ne žali.
Popodne žandari uhićuju Marka i Matu, ali ne nalaze Antonia. Elvira svima ispripovijeda o ljubavi između nje i Marka, i da on nije ubojica jer je bio s njom. Onda dođe Antonio i kaže da je ubio Alfreda u samoobrani. Antonio Salettiju pred svima kaže za svoje podrijetlo, a Saletti vičući da Antonio laže, odjuri i povede Elviru sa sobom. Sud u Trstu osudio je Luku i Lovru na tri godine teške tamnice, a Antonio je odsjedio 4 mjeseca u zatvoru. Pokladna je srijeda i u Lučici se slavi Marijina i Matina svadba. Došao je i Marko iz Beča koji je postao liječnik. Antonio pati. U noći Elviri odlazi predati Markovo pismo i zadržava se u razgovoru s njom. Najedanput dolazi stari Saletti, psuje i viče na Elviru, a na Antonija ispali kuburu. Antonio mu zabije nož u prsa. Elvira se onesvijesti. Ranjeni Antonio odnese je u kuću Šabarićevih. Pred začuđenim svatovima stavi je na krevet i nestane u noći. Dva dana poslije vjenčanja pokopan je stari Saletti. Za vrijeme pokopa djeca pronađu Antonijevo tijelo na groblju među dvama humcima, zameteno snijegom. Grobar je tvrdio da je pod jednim humkom ukopan nahod koji je poginuo za vrijeme brodoloma.
Eugen Kumičić rođen je 1850. u Brseču, gradiću na istočnoj obali Istre gdje je pohađao pučku školu. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u Beču 1873. godine. U Istri ne može dobiti posao pa odlazi u Split gdje godinu dana radi kao gimnazijski profesor. U jesen 1875. g. odlazi u Pariz gdje upija bogatstva pariškog kulturnog života. Vraća se nakon jedne i pol godine u Beč, no biva mobiliziran te 8 mjeseci provodi kao vojnik u Bosni za austrijske okupacije 1878. godine.
Po povratku radi kao profesor francuskog jezika u zagrebačkoj realnoj gimnaziji i objavljuje svoja prva književna djela. 1883. g. se odriče nastavničke službe i do kraja života se posvećuje književnosti i politici. Piše pripovijetke, romane, drame, uređuje časopise. Kao iskreni domoljub i vatreni pristaša Starčevićeve stranke prava bio je biran u sabor kao zastupnik. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1903. Kumičićev stil učinio ga je jednim od najčitanijih književnika svoga doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamično i drži čitatelja u neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora i istarskog krajolika, tako da u njegovim djelima možemo uživati i danas, jednako kao i čitatelji prije stotinjak godina.
Kratki sadržaj:
U Lučici, siromašnom ribarskom mjestašcu na istarskoj obali, pred sam Božić dogodio se brodolom. Bura je razbila lađu Mate Bartolića, mladog trgovca iz Jelenčice, te je bacila na hridi. Mještani spašavaju brodolomce, a pritom se posebno trudi Antonio Marola, mladić bez roditelja, koji je smješten u obitelji Jele i Antuna Šabarića te radi za njih. Iako se izložio životnoj opasnosti, Antonio nije uspio spasiti dječaka koji je nahod, kao i on sam. To ga je vrlo potreslo i nije imao mira dok nije pronašao tijelo poginulog mladića i odnio ga na groblje. Ranjeni Mato Bartolić smješten je u kuću Šabarićevih, gdje ga njeguju Jela i njena lijepa kći Marija. Mladić se uskoro oporavlja i nalazi se izvan životne opasnosti. U mjesec dana, koliko se Mato oporavlljao kod Šabarićevih, rodila se ljubav između Mate i Marije. Početkom ljeta u Lučicu iz Beča dolazi bahati Alfredo Saletti, sin Martina Salettija, bogatog i okrutnog tuđinca koji živi u raskošnoj kući na brijegu i u šaci drži cijelu Lučicu. Marija susreće Alfreda jednog popodneva. On je želi obljubiti, a kad se ona suprotstavlja, na silu je poljubi. Mariju spašava Antonio, udarivši nasilnika tako žestoko da se srušio na cestu. Alfredo se nekako želi osvetiti Antoniju, te potplaćuje sluge Lovru i Luku da ga ubiju. Taj razgovor je Antonio čuo noseći tajno pismo Alfredovoj sestri Elviri.
Mato Bartolić često posjećuje Šabarićeve te se sprema zaprositi Mariju. Razgovor izeđu Marije i Mate gdje ju on prosi načuje Antonio koji potajice voli Mariju i zato pati… Marijin brat Marko vratio se iz Beča gdje je studirao medicinu. Marko je zbog svoje ljubavi nesteretan. Dugo već voli Elviru Saletti, sestru Alfredovu. Ljubav je tajna, za nju zna samo Antonio. Ljubav je nemoguća: Elvira je plemićka kći, a on je sin siromašnog ribara. Sutradan je Marija poranila u goru, slijedili su je Alfredo i Luka s puškama, a Antonio je s prijateljem Josom već čekao nad dolcem. Alfredo je namjeravao silovati Mariju. Kako su Alfredo i Luka ostavili puške, zgrabili su ih Antonio i Joso i uperili ih u plemića, te spasili Mariju i njenu čast. Stjeraju ih s puškama u grad, gdje ih svi vide. Na jednom noćnom sastanku Elvire i Marka, gdje Elvira moli da njegovi ne tuže njenog brata, začuju se neki glasovi i zaljubljenici se rastaju. Kad je Marko cestom išao kući, ugledao je mrtvo Alfredovo tijelo nasred ceste. Otrčao je do Salettija i javio mu da mu sin leži mrtav na cesti. Antonio se u isto vrijeme nemiran i grozničav vere kamenim stazama podalje od Lučice te dolazi do kuće Martina Kožulića, Josina oca. Priznaje Martinu da je ubio Alfreda i moli da se sakrije u njegovoj kući. Stari Kožulić mu reče da je ubio – svog brata. Tada ispripovijedi Antoniju njegovo podrijetlo: mati mu je pokojna žena Martinova, koju je Saletti napastovao dok je on plovio morem. Antonio mu ispriča kako su ga noćas na cesti dočekale sluge sa toljagama, a on je bježeći pred njima nabasao na Alfreda koji je uperio pušku u njega, a Antonio ga je tada ubo nožem. Gradom se proširila vijest o Alfredovom ubojstvu, no nitko ne žali.
Popodne žandari uhićuju Marka i Matu, ali ne nalaze Antonia. Elvira svima ispripovijeda o ljubavi između nje i Marka, i da on nije ubojica jer je bio s njom. Onda dođe Antonio i kaže da je ubio Alfreda u samoobrani. Antonio Salettiju pred svima kaže za svoje podrijetlo, a Saletti vičući da Antonio laže, odjuri i povede Elviru sa sobom. Sud u Trstu osudio je Luku i Lovru na tri godine teške tamnice, a Antonio je odsjedio 4 mjeseca u zatvoru. Pokladna je srijeda i u Lučici se slavi Marijina i Matina svadba. Došao je i Marko iz Beča koji je postao liječnik. Antonio pati. U noći Elviri odlazi predati Markovo pismo i zadržava se u razgovoru s njom. Najedanput dolazi stari Saletti, psuje i viče na Elviru, a na Antonija ispali kuburu. Antonio mu zabije nož u prsa. Elvira se onesvijesti. Ranjeni Antonio odnese je u kuću Šabarićevih. Pred začuđenim svatovima stavi je na krevet i nestane u noći. Dva dana poslije vjenčanja pokopan je stari Saletti. Za vrijeme pokopa djeca pronađu Antonijevo tijelo na groblju među dvama humcima, zameteno snijegom. Grobar je tvrdio da je pod jednim humkom ukopan nahod koji je poginuo za vrijeme brodoloma.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna
Ovo djelo je roman temeljen na poznatoj fabuli kriminalističkih romana.
Naime, događa se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od početka znamo tko je on, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas počinje zanimati da li će se i kako otkriti ubojstvo koje je počinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije počinjeno iz razloga banalnoga bogaćenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj način on će pomoći cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima. Ni istražitelj u romanu nije običan dovitljivi policajac nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruč oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zločin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire. On si nakon zločina postavlja mnoga etička i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješću – mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je također pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev zločin je zločin s predumišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim činom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj ličnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zločinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovičem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošću i kršćanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zločina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u evanđelju – razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio.
Naime, događa se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od početka znamo tko je on, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas počinje zanimati da li će se i kako otkriti ubojstvo koje je počinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije počinjeno iz razloga banalnoga bogaćenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj način on će pomoći cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima. Ni istražitelj u romanu nije običan dovitljivi policajac nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruč oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zločin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire. On si nakon zločina postavlja mnoga etička i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješću – mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je također pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev zločin je zločin s predumišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim činom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj ličnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zločinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovičem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošću i kršćanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zločina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u evanđelju – razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio.
Subscribe to:
Posts (Atom)