Bilješke o piscu:
Eugen Kumičić (1850. – 1904.). Kumičić je u svoje doba uz Augusta Šenou bio najčitaniji hrvatski književnik. Pisao je u doba realizma. Rodio se u Istri, gradiću Brseču. Pohađao je gimnaziju u Rijeci, a zatim studirao povijest i zemljopis u Beču. Kraće vrijeme radio je kao profesor, a veći dio života proveo je kao profesionalni književnik. U 29. godini napisao je pripovijetku «Slučaj», a nakon toga napisao je brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane.
Njegov književni rad možemo podijeliti u tri skupine:
1. Djela iz istarskih sela i obala: «Jelkin bosiljak», «Začuđeni svatovi», «Primorci», «Sirota»,«Teodora».
2. Djela društveno političke tematike: «Olga i Lina», «Pobijeljeni grobovi», «Gospođa Sabina», «Saveznice».
3. Djela povijesne tematike «Urota Zrinsko-Frankopanska», «Kraljica Lepa».
Uz ova prozna djela napisao je i tri drame «Sestre», «Obiteljska tajna», «Petar Zrinski», te autobiografsku pripovijest «Pod puškom».
U njegovom književnom radu uočljiva je zaokupljenost hrvatskom poviješću. Bio je pristalica Starčevićeve stranke prava i veliki domoljub.
Bilješke o djelu:
U ovom romanu opširno je opisan poznati povijesni događaj iz hrvatske povijesti. Pisac roman posvećuje «ocu domovine» Anti Starčeviću. Roman je vrlo opširan u prikazivanju povijesnih događaja i dokumenata, mjesta radnje, mnogobrojnih likova. Uz realne opise događaja, pisac daje romantične i emotivne opise obiteljskog života, ljubavi i domoljubnih osjećaja.
Petrova božićna zdravica:
«Ovu čašu dižem u vaše dobro zdravlje i želim iz dubine svoga srca da nam dogodine sveti Božić osvane u slobodnoj domovini. Sve naše misli bit će samo utoliko naše, da ih posvetimo službi domovine kojoj ćemo žrtvovati, ustreba li, naše tijelo tako lako kao da nam je tuđe.» Ovakve riječi i misli o domoljublju i željama za dobrobit svom narodu nalazimo u cijelom romanu. Roman je vrlo dinamičan i napet, pun dramatičnih situacija i opširne radnje koja prati vremenski tijek, s puno detaljnih opisa.
Cilj bečkog dvora bio je mudrom igrom ukloniti poznatu i moćnu obitelj Zrinskih i Frankopana, i tako jako oslabiti hrvatsko plemstvo.
Pisac detaljno i s puno emocija opisuje grad Ozalj, utvrdu Zrinskih, u kojem žive Petar sa ženom Katarinom i djecom Zorom, Jelenom i Ivanom. Prikazuje život obitelji koja brine o dobrobiti svog naroda, koja žali nad lošim vijestima o upadima turskih četa ili njemačkih vojnika koji provode teror i nasilje.
Cijelo vrijeme pratimo povijesna zbivanja, ali i ljubav između Petra i Katarine, kao i ljubav između njihove kćeri Jelene i mladog plemića Rakoczyja. Pisac nas detaljno upoznaje i sa cijelim rodom Zrinskih, njihovom poviješću.
Isto tako opisuje i grad Bakar u kojem su živjeli Frankopani, te nas upoznaje s Franom Krstom Frankopanom, i sa povijesti njegove obitelji.
Prikazne povijesne prilike toga doba bile su vrlo teške. Turci su sve češće upadali u Hrvatsku. Pomoć koju su tražili od Beča i Mlečana, iako je bila obećavana, nikad nisu dobili, a Hrvatska se nije mogla obraniti sama. Knezovi Zrinski i Frankopani prijetli su da će tražiti drugog kralja ako od Beča ne dobiju pomoć. Priče o sklapanju saveza s nekim drugim došle su i do Beča, pa je 1668. g. kralju Petru Zrinskom dao naslov bana, ali ga nikada nije podržavao i nije mu dopuštao da brani hrvatski teritorij. Kralj je imenovao i Frana Krstu Frankopana senjskim kapetanom, ali ništa se nije promijenilo i njih dvojica su se i dalje borili zajedno. Kada je Petar otišao u Beč tražiti pravo na obranu proglasili su ga buntovnikom, ali on je tražio:
«Navaliti na turke što prije, da bude sva zemlja pod banom, da se uspostavi naš ustav, potpuna banska čast; da bude nad banom samo kralj; da svaki hrvat može postati u svojoj otadžbini kapetan, pukovnik, general.»
Da bi dokazao da turci žele hrvatsku zemlju poslao je pregovarače u Carigrad. Hrvati su pomislili da je taj čin čin izdaje i da Zrinski želi sklopiti savez s turcima. U Beču ga kralj proglašava izdajnikom pa Zrinski i Frankopan odlaze u Beč. No taj put je završetak njihovih života. U bečkom Novom Mjestu bili su pogubljeni, a njihove obitelji raseljene, osiromašene. Petrovu ženu Katarinu smatrali su također izdajnicom, pa je morala pobjeći sa kćeri Zorom izvan Hrvatske.
Svi likovi iz ovih obitelji završavaju tragično. Kćer Zora premještena je u samostan Celovec i tamo je ostala do kraja života. Udovica Frankopana postala je opatica u Rimu. Karatina je umrla 1673. g. Jelena Zrinska umrla je 1703. g. u Ugarskoj, vrlo slavna za života, a sin Ivan Zrinski umro je u tamnici poremećenog uma, i tako je nestala cijela obitelj. Ivanovom smrću završava i ovaj roman.
Posebno potresno opisana je Katarinina smrt:
«Ivan je klečao uz postelju i plakao, ne dižući drhtavih usnica s mrzle desnice svoje predobre majke. Njezine usnice složile su se u blažen osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj budućnosti, uskrsnuće naroda za koji je onoliko pretrpjela. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice, na rubu malko pozlaćene, kao utješljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeća da osokoli potištena pokoljenja…»
Wednesday, May 9, 2012
Zlatko Krilić: Zabranjena vrata
Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Mjesto radnje: Bolnica Likovi: Dugi, Sanja, Anđelak, Lidija, Denis, Marko, sestre i doktori… Kratki sadržaj: U bolnici postoje vrata za ženski odjel. Dugome je bolnica šašava, dešavaju mu se dogodovštine. Dugi svaku noć bježi na ženski odjel jer je tamo njegova ljubav, Lidija. Od tog Duginog stalnog bježanja na ženski odjel vrata su se počela zaključavati. Dugi je htio izaći iz bolnice na jedan dan da bi mogao ići na tulum, ali ga doktori nisu pustili. Denis je bio ljubomoran na Dugog i zato mu je bilo drago kada ga doktori nisu pustili da ide na tulum. Dugi je rekao Denisu da će on otići na tulum i pokazati će mu slike, ali ako mu to uspije onda će smjeti zapaliti Denisov bicikl. Drugi dan Dugi je donio slike sa tuluma, ali je rekao da će Denisu jednom iznenada zapaliti bicikl. Denis je stavio šalice iznad vrata i tako se osigurao. Dugi je tu istu noć došao, a šalice su popadale po podu i napravile veliku buku. Sestra Gertruda dolazi živčana sa dječjeg odjela da vidi kakva je to buka. Dugi opet kroz zaključana vrata bježi na ženski odjel. Zbog toga je sestra Ivanka dobila premještaj na dječji odjel, a Gertruda je prešla na rad sa mladeži. Dugi je rekao sestri Ivanki da će joj ispuniti tri želje jer je zbog njega dobila premještaj. Sestra Ivanka je rekla Dugome da pobjegne na ženski odjel kada dežurna sestra bude Gertruda. Tako je i napravio. Nabavio je fotoaparat, bocu vina, dvije čaše i tablete za spavanje. Sestri Gertrudi je podmetnuo tablete za spavanje u kavu, a u ruku joj je stavio polupraznu bocu i čašu, te je Anđelak sjeo kraj nje. Dugi ju je slikao i ostavio sliku na stolu. Tada je pozvao sve da idu na ženski odjel, te su još i proslavili Dugin odlazak iz bolnice. Sestra Ivanka je bila zahvalna Dugome jer su se sestra Gertruda i ona opet zamijenili za radna mjesta. Analiza likova: Dugi Snalažljiv, mudar, dobronamjeran, odlučan, jakog karaktera, dobrog srca, drži do svoje riječi, zaljubljen do ušiju … Sanja Lijepa, draga, pametna, mudra, zaljubljena u Anđelka. Lidija Snalažljiva, dobra, lijepa… Anđelak Mudar, sramežljiv, osjetljiv… Denis Lakovjeran, ljubomoran, bojažljiv… |
Zlatko Krilić: Zabranjena vrata
Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Mjesto radnje: Bolnica Likovi: Dugi, Sanja, Anđelak, Lidija, Denis, Marko, sestre i doktori… Kratki sadržaj: U bolnici postoje vrata za ženski odjel. Dugome je bolnica šašava, dešavaju mu se dogodovštine. Dugi svaku noć bježi na ženski odjel jer je tamo njegova ljubav, Lidija. Od tog Duginog stalnog bježanja na ženski odjel vrata su se počela zaključavati. Dugi je htio izaći iz bolnice na jedan dan da bi mogao ići na tulum, ali ga doktori nisu pustili. Denis je bio ljubomoran na Dugog i zato mu je bilo drago kada ga doktori nisu pustili da ide na tulum. Dugi je rekao Denisu da će on otići na tulum i pokazati će mu slike, ali ako mu to uspije onda će smjeti zapaliti Denisov bicikl. Drugi dan Dugi je donio slike sa tuluma, ali je rekao da će Denisu jednom iznenada zapaliti bicikl. Denis je stavio šalice iznad vrata i tako se osigurao. Dugi je tu istu noć došao, a šalice su popadale po podu i napravile veliku buku. Sestra Gertruda dolazi živčana sa dječjeg odjela da vidi kakva je to buka. Dugi opet kroz zaključana vrata bježi na ženski odjel. Zbog toga je sestra Ivanka dobila premještaj na dječji odjel, a Gertruda je prešla na rad sa mladeži. Dugi je rekao sestri Ivanki da će joj ispuniti tri želje jer je zbog njega dobila premještaj. Sestra Ivanka je rekla Dugome da pobjegne na ženski odjel kada dežurna sestra bude Gertruda. Tako je i napravio. Nabavio je fotoaparat, bocu vina, dvije čaše i tablete za spavanje. Sestri Gertrudi je podmetnuo tablete za spavanje u kavu, a u ruku joj je stavio polupraznu bocu i čašu, te je Anđelak sjeo kraj nje. Dugi ju je slikao i ostavio sliku na stolu. Tada je pozvao sve da idu na ženski odjel, te su još i proslavili Dugin odlazak iz bolnice. Sestra Ivanka je bila zahvalna Dugome jer su se sestra Gertruda i ona opet zamijenili za radna mjesta. Analiza likova: Dugi Snalažljiv, mudar, dobronamjeran, odlučan, jakog karaktera, dobrog srca, drži do svoje riječi, zaljubljen do ušiju … Sanja Lijepa, draga, pametna, mudra, zaljubljena u Anđelka. Lidija Snalažljiva, dobra, lijepa… Anđelak Mudar, sramežljiv, osjetljiv… Denis Lakovjeran, ljubomoran, bojažljiv… |
Tuesday, May 8, 2012
Jean Baptiste Poquelin Moliere: Škrtac
Bilješke o piscu:
Jean Baptiste Poquelin Moliere rođen je 1622. g. kao sin dvorskog tapetara. Prvo studira u Orleansu, a službuje i kao odvjetnik 1642. g. Umire 1673. g. Njegova djela: „Kaćiperke“, „Škola za žene“, „Umišljeni bolesnik“, „Škrtac“…
Mjesto radnje: Pariz
Likovi:
Harpagon – Cleanteov i Elisein otac
Anselme – Valereov i Marianein otac
La Fleche – Cleanteova sluga
Kratki sadržaj:
Harpagon, škrti čovjek kojemu je bilo samo do novca, odluči se oženiti za Marianeu koju voli njegov sin Cleante, a njega odluči oženiti za neku bogatu udovicu. Cleante se usprotivi ocu i neda mu Marianeu, ali stari škrtac ne popušta. Tada Cleante uz pomoć svojeg sluge La Flechea krade očevu škrinjicu sa novcima i tada ga ucijeni. Ili će mu Harpagon dati Marianeu ili će ostati bez škrinjice. Harpagon pristade samo zbog novca i prepusti mu Marianeu.
Jean Baptiste Poquelin Moliere rođen je 1622. g. kao sin dvorskog tapetara. Prvo studira u Orleansu, a službuje i kao odvjetnik 1642. g. Umire 1673. g. Njegova djela: „Kaćiperke“, „Škola za žene“, „Umišljeni bolesnik“, „Škrtac“…
Mjesto radnje: Pariz
Likovi:
Harpagon – Cleanteov i Elisein otac
Anselme – Valereov i Marianein otac
La Fleche – Cleanteova sluga
Kratki sadržaj:
Harpagon, škrti čovjek kojemu je bilo samo do novca, odluči se oženiti za Marianeu koju voli njegov sin Cleante, a njega odluči oženiti za neku bogatu udovicu. Cleante se usprotivi ocu i neda mu Marianeu, ali stari škrtac ne popušta. Tada Cleante uz pomoć svojeg sluge La Flechea krade očevu škrinjicu sa novcima i tada ga ucijeni. Ili će mu Harpagon dati Marianeu ili će ostati bez škrinjice. Harpagon pristade samo zbog novca i prepusti mu Marianeu.
Monday, May 7, 2012
Karl Bruckner: Sadako hoće živjeti
Bilješke o piscu:
Austrijski pisac Karl Bruckner rođen je 9. siječnja 1906. godine u Beču. Iako se pripremao za trgovački zanat, radio je i kao tehničar, prodavač novina, čuvar garaža. Otkriva slikarsku nadarenost, piše i svoju prvu pjesmu, odlazi u Brazil, ali u domovinu se vraća 1938. godine, kad je unovačen u njemačku vojsku. Nakon rata objavljuje crtice za novine, a poslije tri romana za odrasle, piše i svoju prvu knjigu za mladež, „Dijamant Tobije Ambergera“, o sudbini austrijskih iseljenika u Brazilu. Pozornost čitatelja zaokupio je romanom o nogometu, a potom knjigom „Pablo, Indijanac“ postiže i opća priznanja i pohvale. Više je puta nagrađivan nagradama kao najbolji pisac za mladež, a s 93 prijevoda svojih djela na 22 jezika postiže svjetsku slavu. Najpoznatije djelo Karla Brucknera, roman Sadako hoće živjeti, prvi je put objavljen 1961. godine.
Mjesto radnje:
U Japanu u gradu Hirošimi, u zrakoplovu, na otocima u zračnoj bazi.
Vrijeme radnje:20. stoljeće
Tema:
Borba za život djevojčice Sadako.
Kratki sadržaj: U početku romana upoznajemo glavnu junakinju ove knjige – djevojčicu Sadako i njezinog brata Šigea. Svi dobijaju skromne obroke od kojih se jedva može preživjeti. Japanci nisu ni znali što to Amerikanci imaju i koliko je jako to novo njihovo oružje sve dok jednoga dana iznad Japana nije letio zrakoplov na 8 000 metara nadmorske visine i ispustio atomsku bombu. Ona je eksplodirala na 400 metara nadmorske visine i u toj jednoj sekundi je uništila sve što se našlo u blizini eksplozije. Desetak godina kasnije djevojčica Sadako je trebala sudjelovati u biciklističkoj štafeti. Tako je i bilo. Ali je Sadako ubrzo preminula jer joj je krv bila otrovana gama zrakama koje prodiru kroz čvrstu tvar.
Kompozicija djela:
Uvod Upoznajemo se sa glavnim likom ove pripovijetke, djevojčicom Sadako, i saznajemo kako se između Japana i SAD-a vodi rat.
Zaplet :Američki piloti i ostali dio vojske na otoku mora otići u svoje kolibe i prozore pokriti sa crnim zavjesama. Na aerodrom slijeće zrakoplov sa atomskom bombom.
Vrhunac :Američki četveromotorac B-52 polijeće noseći atomsku bombu. Dolazeći nad japanski grad Hirošimu ispušta bombu. Bomba eksplodira na 400 m nadmorske visine.
Rasplet: Djevojčica Sadako umire. U vrtu mira u Hirošimi stoji njen spomenik.
Analiza likova:
Sadako U početku romana ona je četverogodišnjakinja, a pred kraj romana je četrnaestogodišnjakinja. Dok je Sadako bila mala počela bi plakati ako joj nešto ne bi, a onda joj je Šigeo morao objašnjavati o tome što će se dogoditi ako bude plakada tj. da će joj doći zmaj i da će ju ugristi, pa bi onda Sadako prestala plakati. Kad je trebala sudjelovati u biciklističkoj štafeti Šigeo ju je stalno trenirao, a ona se uvijek ljutila na njega jer ju toliko muči. Kasnije je u biciklističkoj štafeti vidjela da je sve to bilo za njezino dobro.
Šigeo Krupan dječak, nikad pregrub prema svojoj sestri. Vrlo je volio svoju sestru ali ja mislim da je nekad ipak bio pregrub prema njoj. Sluša svoga oca ali ga Sadako nije trebala poslušati kad joj je rekao da mu da zmaja kako bi ga on prodao i zaradio novac. U tome ju je Šigeo trebao spriječiti.
Najljepši ulomak: «Moj sine Kunijoši, hrabri junače! Obavijestio si me da je tvoja krv drugi put potekla za čast naše domovine. Ja, tvoj brat, tvoja majka i tvoje dvije sestre jučer smo hodočastili u hram Nišoji. Dao sam svećeniku da izreče mnoge molbe za tvoje ozdravljenje Budi, našem rasvjetitelju Svijeta. I mi smo na koljenima molili za tebe. Tvoj se otac klanja pred tobom, ponosan na sina Kunijošija. »
Ovaj ulomak mi se svidio jer otac daje poticaj svome sinu da se i dalje bori za domovinu. Sin je oca obavijestio da mu je krv drugi put potekla u čast domovine. Otac potiče svoga sina, dajući svećeniku da izrekne mnoge molbe za njegovo ozdravljenje.
Dojam o djelu: Za razliku od drugih knjiga, ovo je jedina knjiga koju sam ja pročitao, a koja ima tužan svršetak. Knjiga mi se nije svidjela jer je djevojčica Sadako preminula. Da mi je znati samo tko je izmislio atomsku bombu?! Srećom, danas su u svijetu atomske bombe zabranjenje, pa se meni tako nešto ne može dogoditi. U djelu je neobično to što su Amerikanci napravili atomsku bombu i bacili je na Hirošimu, a zatim je američki liječnik liječio djevojčicu Sadako.
Austrijski pisac Karl Bruckner rođen je 9. siječnja 1906. godine u Beču. Iako se pripremao za trgovački zanat, radio je i kao tehničar, prodavač novina, čuvar garaža. Otkriva slikarsku nadarenost, piše i svoju prvu pjesmu, odlazi u Brazil, ali u domovinu se vraća 1938. godine, kad je unovačen u njemačku vojsku. Nakon rata objavljuje crtice za novine, a poslije tri romana za odrasle, piše i svoju prvu knjigu za mladež, „Dijamant Tobije Ambergera“, o sudbini austrijskih iseljenika u Brazilu. Pozornost čitatelja zaokupio je romanom o nogometu, a potom knjigom „Pablo, Indijanac“ postiže i opća priznanja i pohvale. Više je puta nagrađivan nagradama kao najbolji pisac za mladež, a s 93 prijevoda svojih djela na 22 jezika postiže svjetsku slavu. Najpoznatije djelo Karla Brucknera, roman Sadako hoće živjeti, prvi je put objavljen 1961. godine.
Mjesto radnje:
U Japanu u gradu Hirošimi, u zrakoplovu, na otocima u zračnoj bazi.
Vrijeme radnje:20. stoljeće
Tema:
Borba za život djevojčice Sadako.
Kratki sadržaj: U početku romana upoznajemo glavnu junakinju ove knjige – djevojčicu Sadako i njezinog brata Šigea. Svi dobijaju skromne obroke od kojih se jedva može preživjeti. Japanci nisu ni znali što to Amerikanci imaju i koliko je jako to novo njihovo oružje sve dok jednoga dana iznad Japana nije letio zrakoplov na 8 000 metara nadmorske visine i ispustio atomsku bombu. Ona je eksplodirala na 400 metara nadmorske visine i u toj jednoj sekundi je uništila sve što se našlo u blizini eksplozije. Desetak godina kasnije djevojčica Sadako je trebala sudjelovati u biciklističkoj štafeti. Tako je i bilo. Ali je Sadako ubrzo preminula jer joj je krv bila otrovana gama zrakama koje prodiru kroz čvrstu tvar.
Kompozicija djela:
Uvod Upoznajemo se sa glavnim likom ove pripovijetke, djevojčicom Sadako, i saznajemo kako se između Japana i SAD-a vodi rat.
Zaplet :Američki piloti i ostali dio vojske na otoku mora otići u svoje kolibe i prozore pokriti sa crnim zavjesama. Na aerodrom slijeće zrakoplov sa atomskom bombom.
Vrhunac :Američki četveromotorac B-52 polijeće noseći atomsku bombu. Dolazeći nad japanski grad Hirošimu ispušta bombu. Bomba eksplodira na 400 m nadmorske visine.
Rasplet: Djevojčica Sadako umire. U vrtu mira u Hirošimi stoji njen spomenik.
Analiza likova:
Sadako U početku romana ona je četverogodišnjakinja, a pred kraj romana je četrnaestogodišnjakinja. Dok je Sadako bila mala počela bi plakati ako joj nešto ne bi, a onda joj je Šigeo morao objašnjavati o tome što će se dogoditi ako bude plakada tj. da će joj doći zmaj i da će ju ugristi, pa bi onda Sadako prestala plakati. Kad je trebala sudjelovati u biciklističkoj štafeti Šigeo ju je stalno trenirao, a ona se uvijek ljutila na njega jer ju toliko muči. Kasnije je u biciklističkoj štafeti vidjela da je sve to bilo za njezino dobro.
Šigeo Krupan dječak, nikad pregrub prema svojoj sestri. Vrlo je volio svoju sestru ali ja mislim da je nekad ipak bio pregrub prema njoj. Sluša svoga oca ali ga Sadako nije trebala poslušati kad joj je rekao da mu da zmaja kako bi ga on prodao i zaradio novac. U tome ju je Šigeo trebao spriječiti.
Najljepši ulomak: «Moj sine Kunijoši, hrabri junače! Obavijestio si me da je tvoja krv drugi put potekla za čast naše domovine. Ja, tvoj brat, tvoja majka i tvoje dvije sestre jučer smo hodočastili u hram Nišoji. Dao sam svećeniku da izreče mnoge molbe za tvoje ozdravljenje Budi, našem rasvjetitelju Svijeta. I mi smo na koljenima molili za tebe. Tvoj se otac klanja pred tobom, ponosan na sina Kunijošija. »
Ovaj ulomak mi se svidio jer otac daje poticaj svome sinu da se i dalje bori za domovinu. Sin je oca obavijestio da mu je krv drugi put potekla u čast domovine. Otac potiče svoga sina, dajući svećeniku da izrekne mnoge molbe za njegovo ozdravljenje.
Dojam o djelu: Za razliku od drugih knjiga, ovo je jedina knjiga koju sam ja pročitao, a koja ima tužan svršetak. Knjiga mi se nije svidjela jer je djevojčica Sadako preminula. Da mi je znati samo tko je izmislio atomsku bombu?! Srećom, danas su u svijetu atomske bombe zabranjenje, pa se meni tako nešto ne može dogoditi. U djelu je neobično to što su Amerikanci napravili atomsku bombu i bacili je na Hirošimu, a zatim je američki liječnik liječio djevojčicu Sadako.
Sunday, May 6, 2012
add video
<iframe width="560" height="315" src="http://www.youtube.com/embed/3KgrjYyz-bY" frameborder="0" allowfullscreen></iframe>
Wednesday, May 2, 2012
Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi
Bilješke o piscu:
Eugen Kumičić rođen je 1850. u Brseču, gradiću na istočnoj obali Istre gdje je pohađao pučku školu. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u Beču 1873. godine. U Istri ne može dobiti posao pa odlazi u Split gdje godinu dana radi kao gimnazijski profesor. U jesen 1875. g. odlazi u Pariz gdje upija bogatstva pariškog kulturnog života. Vraća se nakon jedne i pol godine u Beč, no biva mobiliziran te 8 mjeseci provodi kao vojnik u Bosni za austrijske okupacije 1878. godine.
Po povratku radi kao profesor francuskog jezika u zagrebačkoj realnoj gimnaziji i objavljuje svoja prva književna djela. 1883. g. se odriče nastavničke službe i do kraja života se posvećuje književnosti i politici. Piše pripovijetke, romane, drame, uređuje časopise. Kao iskreni domoljub i vatreni pristaša Starčevićeve stranke prava bio je biran u sabor kao zastupnik. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1903. Kumičićev stil učinio ga je jednim od najčitanijih književnika svoga doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamično i drži čitatelja u neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora i istarskog krajolika, tako da u njegovim djelima možemo uživati i danas, jednako kao i čitatelji prije stotinjak godina.
Kratki sadržaj:
U Lučici, siromašnom ribarskom mjestašcu na istarskoj obali, pred sam Božić dogodio se brodolom. Bura je razbila lađu Mate Bartolića, mladog trgovca iz Jelenčice, te je bacila na hridi. Mještani spašavaju brodolomce, a pritom se posebno trudi Antonio Marola, mladić bez roditelja, koji je smješten u obitelji Jele i Antuna Šabarića te radi za njih. Iako se izložio životnoj opasnosti, Antonio nije uspio spasiti dječaka koji je nahod, kao i on sam. To ga je vrlo potreslo i nije imao mira dok nije pronašao tijelo poginulog mladića i odnio ga na groblje. Ranjeni Mato Bartolić smješten je u kuću Šabarićevih, gdje ga njeguju Jela i njena lijepa kći Marija. Mladić se uskoro oporavlja i nalazi se izvan životne opasnosti. U mjesec dana, koliko se Mato oporavlljao kod Šabarićevih, rodila se ljubav između Mate i Marije. Početkom ljeta u Lučicu iz Beča dolazi bahati Alfredo Saletti, sin Martina Salettija, bogatog i okrutnog tuđinca koji živi u raskošnoj kući na brijegu i u šaci drži cijelu Lučicu. Marija susreće Alfreda jednog popodneva. On je želi obljubiti, a kad se ona suprotstavlja, na silu je poljubi. Mariju spašava Antonio, udarivši nasilnika tako žestoko da se srušio na cestu. Alfredo se nekako želi osvetiti Antoniju, te potplaćuje sluge Lovru i Luku da ga ubiju. Taj razgovor je Antonio čuo noseći tajno pismo Alfredovoj sestri Elviri.
Mato Bartolić često posjećuje Šabarićeve te se sprema zaprositi Mariju. Razgovor izeđu Marije i Mate gdje ju on prosi načuje Antonio koji potajice voli Mariju i zato pati… Marijin brat Marko vratio se iz Beča gdje je studirao medicinu. Marko je zbog svoje ljubavi nesteretan. Dugo već voli Elviru Saletti, sestru Alfredovu. Ljubav je tajna, za nju zna samo Antonio. Ljubav je nemoguća: Elvira je plemićka kći, a on je sin siromašnog ribara. Sutradan je Marija poranila u goru, slijedili su je Alfredo i Luka s puškama, a Antonio je s prijateljem Josom već čekao nad dolcem. Alfredo je namjeravao silovati Mariju. Kako su Alfredo i Luka ostavili puške, zgrabili su ih Antonio i Joso i uperili ih u plemića, te spasili Mariju i njenu čast. Stjeraju ih s puškama u grad, gdje ih svi vide. Na jednom noćnom sastanku Elvire i Marka, gdje Elvira moli da njegovi ne tuže njenog brata, začuju se neki glasovi i zaljubljenici se rastaju. Kad je Marko cestom išao kući, ugledao je mrtvo Alfredovo tijelo nasred ceste. Otrčao je do Salettija i javio mu da mu sin leži mrtav na cesti. Antonio se u isto vrijeme nemiran i grozničav vere kamenim stazama podalje od Lučice te dolazi do kuće Martina Kožulića, Josina oca. Priznaje Martinu da je ubio Alfreda i moli da se sakrije u njegovoj kući. Stari Kožulić mu reče da je ubio – svog brata. Tada ispripovijedi Antoniju njegovo podrijetlo: mati mu je pokojna žena Martinova, koju je Saletti napastovao dok je on plovio morem. Antonio mu ispriča kako su ga noćas na cesti dočekale sluge sa toljagama, a on je bježeći pred njima nabasao na Alfreda koji je uperio pušku u njega, a Antonio ga je tada ubo nožem. Gradom se proširila vijest o Alfredovom ubojstvu, no nitko ne žali.
Popodne žandari uhićuju Marka i Matu, ali ne nalaze Antonia. Elvira svima ispripovijeda o ljubavi između nje i Marka, i da on nije ubojica jer je bio s njom. Onda dođe Antonio i kaže da je ubio Alfreda u samoobrani. Antonio Salettiju pred svima kaže za svoje podrijetlo, a Saletti vičući da Antonio laže, odjuri i povede Elviru sa sobom. Sud u Trstu osudio je Luku i Lovru na tri godine teške tamnice, a Antonio je odsjedio 4 mjeseca u zatvoru. Pokladna je srijeda i u Lučici se slavi Marijina i Matina svadba. Došao je i Marko iz Beča koji je postao liječnik. Antonio pati. U noći Elviri odlazi predati Markovo pismo i zadržava se u razgovoru s njom. Najedanput dolazi stari Saletti, psuje i viče na Elviru, a na Antonija ispali kuburu. Antonio mu zabije nož u prsa. Elvira se onesvijesti. Ranjeni Antonio odnese je u kuću Šabarićevih. Pred začuđenim svatovima stavi je na krevet i nestane u noći. Dva dana poslije vjenčanja pokopan je stari Saletti. Za vrijeme pokopa djeca pronađu Antonijevo tijelo na groblju među dvama humcima, zameteno snijegom. Grobar je tvrdio da je pod jednim humkom ukopan nahod koji je poginuo za vrijeme brodoloma.
Eugen Kumičić rođen je 1850. u Brseču, gradiću na istočnoj obali Istre gdje je pohađao pučku školu. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u Beču 1873. godine. U Istri ne može dobiti posao pa odlazi u Split gdje godinu dana radi kao gimnazijski profesor. U jesen 1875. g. odlazi u Pariz gdje upija bogatstva pariškog kulturnog života. Vraća se nakon jedne i pol godine u Beč, no biva mobiliziran te 8 mjeseci provodi kao vojnik u Bosni za austrijske okupacije 1878. godine.
Po povratku radi kao profesor francuskog jezika u zagrebačkoj realnoj gimnaziji i objavljuje svoja prva književna djela. 1883. g. se odriče nastavničke službe i do kraja života se posvećuje književnosti i politici. Piše pripovijetke, romane, drame, uređuje časopise. Kao iskreni domoljub i vatreni pristaša Starčevićeve stranke prava bio je biran u sabor kao zastupnik. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1903. Kumičićev stil učinio ga je jednim od najčitanijih književnika svoga doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamično i drži čitatelja u neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora i istarskog krajolika, tako da u njegovim djelima možemo uživati i danas, jednako kao i čitatelji prije stotinjak godina.
Kratki sadržaj:
U Lučici, siromašnom ribarskom mjestašcu na istarskoj obali, pred sam Božić dogodio se brodolom. Bura je razbila lađu Mate Bartolića, mladog trgovca iz Jelenčice, te je bacila na hridi. Mještani spašavaju brodolomce, a pritom se posebno trudi Antonio Marola, mladić bez roditelja, koji je smješten u obitelji Jele i Antuna Šabarića te radi za njih. Iako se izložio životnoj opasnosti, Antonio nije uspio spasiti dječaka koji je nahod, kao i on sam. To ga je vrlo potreslo i nije imao mira dok nije pronašao tijelo poginulog mladića i odnio ga na groblje. Ranjeni Mato Bartolić smješten je u kuću Šabarićevih, gdje ga njeguju Jela i njena lijepa kći Marija. Mladić se uskoro oporavlja i nalazi se izvan životne opasnosti. U mjesec dana, koliko se Mato oporavlljao kod Šabarićevih, rodila se ljubav između Mate i Marije. Početkom ljeta u Lučicu iz Beča dolazi bahati Alfredo Saletti, sin Martina Salettija, bogatog i okrutnog tuđinca koji živi u raskošnoj kući na brijegu i u šaci drži cijelu Lučicu. Marija susreće Alfreda jednog popodneva. On je želi obljubiti, a kad se ona suprotstavlja, na silu je poljubi. Mariju spašava Antonio, udarivši nasilnika tako žestoko da se srušio na cestu. Alfredo se nekako želi osvetiti Antoniju, te potplaćuje sluge Lovru i Luku da ga ubiju. Taj razgovor je Antonio čuo noseći tajno pismo Alfredovoj sestri Elviri.
Mato Bartolić često posjećuje Šabarićeve te se sprema zaprositi Mariju. Razgovor izeđu Marije i Mate gdje ju on prosi načuje Antonio koji potajice voli Mariju i zato pati… Marijin brat Marko vratio se iz Beča gdje je studirao medicinu. Marko je zbog svoje ljubavi nesteretan. Dugo već voli Elviru Saletti, sestru Alfredovu. Ljubav je tajna, za nju zna samo Antonio. Ljubav je nemoguća: Elvira je plemićka kći, a on je sin siromašnog ribara. Sutradan je Marija poranila u goru, slijedili su je Alfredo i Luka s puškama, a Antonio je s prijateljem Josom već čekao nad dolcem. Alfredo je namjeravao silovati Mariju. Kako su Alfredo i Luka ostavili puške, zgrabili su ih Antonio i Joso i uperili ih u plemića, te spasili Mariju i njenu čast. Stjeraju ih s puškama u grad, gdje ih svi vide. Na jednom noćnom sastanku Elvire i Marka, gdje Elvira moli da njegovi ne tuže njenog brata, začuju se neki glasovi i zaljubljenici se rastaju. Kad je Marko cestom išao kući, ugledao je mrtvo Alfredovo tijelo nasred ceste. Otrčao je do Salettija i javio mu da mu sin leži mrtav na cesti. Antonio se u isto vrijeme nemiran i grozničav vere kamenim stazama podalje od Lučice te dolazi do kuće Martina Kožulića, Josina oca. Priznaje Martinu da je ubio Alfreda i moli da se sakrije u njegovoj kući. Stari Kožulić mu reče da je ubio – svog brata. Tada ispripovijedi Antoniju njegovo podrijetlo: mati mu je pokojna žena Martinova, koju je Saletti napastovao dok je on plovio morem. Antonio mu ispriča kako su ga noćas na cesti dočekale sluge sa toljagama, a on je bježeći pred njima nabasao na Alfreda koji je uperio pušku u njega, a Antonio ga je tada ubo nožem. Gradom se proširila vijest o Alfredovom ubojstvu, no nitko ne žali.
Popodne žandari uhićuju Marka i Matu, ali ne nalaze Antonia. Elvira svima ispripovijeda o ljubavi između nje i Marka, i da on nije ubojica jer je bio s njom. Onda dođe Antonio i kaže da je ubio Alfreda u samoobrani. Antonio Salettiju pred svima kaže za svoje podrijetlo, a Saletti vičući da Antonio laže, odjuri i povede Elviru sa sobom. Sud u Trstu osudio je Luku i Lovru na tri godine teške tamnice, a Antonio je odsjedio 4 mjeseca u zatvoru. Pokladna je srijeda i u Lučici se slavi Marijina i Matina svadba. Došao je i Marko iz Beča koji je postao liječnik. Antonio pati. U noći Elviri odlazi predati Markovo pismo i zadržava se u razgovoru s njom. Najedanput dolazi stari Saletti, psuje i viče na Elviru, a na Antonija ispali kuburu. Antonio mu zabije nož u prsa. Elvira se onesvijesti. Ranjeni Antonio odnese je u kuću Šabarićevih. Pred začuđenim svatovima stavi je na krevet i nestane u noći. Dva dana poslije vjenčanja pokopan je stari Saletti. Za vrijeme pokopa djeca pronađu Antonijevo tijelo na groblju među dvama humcima, zameteno snijegom. Grobar je tvrdio da je pod jednim humkom ukopan nahod koji je poginuo za vrijeme brodoloma.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna
Ovo djelo je roman temeljen na poznatoj fabuli kriminalističkih romana.
Naime, događa se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od početka znamo tko je on, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas počinje zanimati da li će se i kako otkriti ubojstvo koje je počinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije počinjeno iz razloga banalnoga bogaćenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj način on će pomoći cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima. Ni istražitelj u romanu nije običan dovitljivi policajac nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruč oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zločin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire. On si nakon zločina postavlja mnoga etička i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješću – mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je također pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev zločin je zločin s predumišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim činom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj ličnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zločinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovičem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošću i kršćanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zločina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u evanđelju – razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio.
Naime, događa se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od početka znamo tko je on, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas počinje zanimati da li će se i kako otkriti ubojstvo koje je počinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije počinjeno iz razloga banalnoga bogaćenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj način on će pomoći cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima. Ni istražitelj u romanu nije običan dovitljivi policajac nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruč oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zločin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire. On si nakon zločina postavlja mnoga etička i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješću – mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je također pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev zločin je zločin s predumišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim činom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj ličnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zločinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovičem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošću i kršćanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zločina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u evanđelju – razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio.
Wednesday, February 22, 2012
Miro Gavran: Zaljubljen do ušiju
Tema: Ljubav jednog dječaka
Mjesto radnje: Nova Gradiška i Zagreb
Vrijeme radnje: Oko domovinskog rata
Ideja: Budi kakav jesi. Kada si zaljubljen reci to
Kratki sadržaj:
U početku knjige Mario živi mirnim životom u Novoj Gradiški i misli da se samo slabići i kukavice zaljubljuju. Pošto su mu roditelji posvađani, on ih pomiruje i oni se sele u Zagreb da počnu ispočetka. On se tamo zaljubljuje u Lanu i misli da je ona zaljubljena u drugoga. Da bi privukao pažnju počinje namjerno dobivati jedinice. Nakon kazne on pomišlja da su svi okrenuti protiv njega i da ga nitko ne razumije. Zato bježi baki u Novu Gradišku i ostavlja Lani oproštajno pismo u kojem joj objašnjava da je voli i govori joj gdje je otišao i zašto. Roditelji ga traže te ga nalaze pomoću njegovog pisma. Ona mu šalje pismo po ocu u kojemu govori da ga je voljela od prvoga dana otkad je došao u njen razred i da će ga opet voljeti ako ispravi sve jedinice. On se vraća s ocem u Zagreb te ispravlja sve jedinice u rekordnom roku. Nakon što je sve ispravio Lana i on odlaze poslije škole u Botanički vrt te se tamo i poljube.
Analiza likova:
Mario
Mario je pametan, bistar i mudar učenik a nije štreber jer razumije ono što uči. Dobar je pred nastavnicima ali nije ulizica. Njegov domaći rad može prepisati tko god želi, kada se piše kontrolni iz njegove klupe polaze papirići spasa. Ne raduje se ničijoj jedinici nego suosjeća. Voli sport i bavi se rukometom. U početku je mislio da se samo slabići i kukavice
zaljubljuju, a onda se i on zaljubio snažnije od života, te je zbog toga bio nesretan i neshvaćen od okoline. Začudio se kako zna lagati kada je baki govorio zašto je došao. Na kraju knjige bio je najsretnije biće na svijetu zato jer se poljubio sa Lanom tj. svojom simpom.
Lana
Mala crnokosa zagrepčanka, za Marija najljepša djevojčica na svijetu.
Ima kratku crnu kosu ispod koje se smjestio par crnih očiju i prćasti nosić.
Ona je savršena i odlična učenica a nije štreberica. Normalno se ponaša mada je bogata, lijepa i draga. Voljela je Marija od prvog dana kada je došao u njen razred ali on to nažalost nije znao.
Dojam o djelu:
U ovoj knjizi najsmješnije mi je bilo kada je Mariova sestra Anita kuhala ručak i način na koji je to opisano. Najtužniji dio knjige bio mi je kada je Mario napisao oproštajno pismo Lani zbog neuzvraćene ljubavi i neshvaćanja okoline. Najdirljivije mi je bilo kada je Mario uspio pomiriti svoje roditelje, a najsretniji sam bio kada Lana u svom pismu priznaje da ga voli te kada su se poljubili u botaničkom vrtu.
Mjesto radnje: Nova Gradiška i Zagreb
Vrijeme radnje: Oko domovinskog rata
Ideja: Budi kakav jesi. Kada si zaljubljen reci to
Kratki sadržaj:
U početku knjige Mario živi mirnim životom u Novoj Gradiški i misli da se samo slabići i kukavice zaljubljuju. Pošto su mu roditelji posvađani, on ih pomiruje i oni se sele u Zagreb da počnu ispočetka. On se tamo zaljubljuje u Lanu i misli da je ona zaljubljena u drugoga. Da bi privukao pažnju počinje namjerno dobivati jedinice. Nakon kazne on pomišlja da su svi okrenuti protiv njega i da ga nitko ne razumije. Zato bježi baki u Novu Gradišku i ostavlja Lani oproštajno pismo u kojem joj objašnjava da je voli i govori joj gdje je otišao i zašto. Roditelji ga traže te ga nalaze pomoću njegovog pisma. Ona mu šalje pismo po ocu u kojemu govori da ga je voljela od prvoga dana otkad je došao u njen razred i da će ga opet voljeti ako ispravi sve jedinice. On se vraća s ocem u Zagreb te ispravlja sve jedinice u rekordnom roku. Nakon što je sve ispravio Lana i on odlaze poslije škole u Botanički vrt te se tamo i poljube.
Analiza likova:
Mario
Mario je pametan, bistar i mudar učenik a nije štreber jer razumije ono što uči. Dobar je pred nastavnicima ali nije ulizica. Njegov domaći rad može prepisati tko god želi, kada se piše kontrolni iz njegove klupe polaze papirići spasa. Ne raduje se ničijoj jedinici nego suosjeća. Voli sport i bavi se rukometom. U početku je mislio da se samo slabići i kukavice
zaljubljuju, a onda se i on zaljubio snažnije od života, te je zbog toga bio nesretan i neshvaćen od okoline. Začudio se kako zna lagati kada je baki govorio zašto je došao. Na kraju knjige bio je najsretnije biće na svijetu zato jer se poljubio sa Lanom tj. svojom simpom.
Lana
Mala crnokosa zagrepčanka, za Marija najljepša djevojčica na svijetu.
Ima kratku crnu kosu ispod koje se smjestio par crnih očiju i prćasti nosić.
Ona je savršena i odlična učenica a nije štreberica. Normalno se ponaša mada je bogata, lijepa i draga. Voljela je Marija od prvog dana kada je došao u njen razred ali on to nažalost nije znao.
Dojam o djelu:
U ovoj knjizi najsmješnije mi je bilo kada je Mariova sestra Anita kuhala ručak i način na koji je to opisano. Najtužniji dio knjige bio mi je kada je Mario napisao oproštajno pismo Lani zbog neuzvraćene ljubavi i neshvaćanja okoline. Najdirljivije mi je bilo kada je Mario uspio pomiriti svoje roditelje, a najsretniji sam bio kada Lana u svom pismu priznaje da ga voli te kada su se poljubili u botaničkom vrtu.
Biblija
Knjiga PostankaU početku Bog stvori Zemlju. Prvi čovjek bio je Adam kojeg je Bog stavio u vrt Eden. On je tamo živio i jeo sa svih stabala osim sa središnjeg. Tada Bog vidi da je Adamu dosadno te stvori ženu Evu. Ona je na nagovor zmije ubrala plod sa središnjeg stabla te je dala i Adamu. Tako ih Bog istjera iz Edena. Svijet je bio pokvaren pa Bog šalje potop. Taj potop je jedini preživio Noa. Njegov potomak je bio Abraham koji je imao ženu Saru i dva sina Ezava i Jakova. Na očevoj smrti Jakov prevarom dobiva očev blagoslov, te ga Ezav zbog toga kani ubiti. Zato Jakov bježi kod ujaka Labana. Zatim Jakov služi 7 godina Labanu za Rahelu. Tada Jakov bježi, a Laban kreće za njim. Na kraju Ezav oprašta Jakovu. Josip, sin Jakovljev, bješe prodan trgovcima. Kasnije dospijeva u zatvor, ali nakon što protumači faraonu sam biva pušten i nagrađen. On je dijelio žito i hranu 7 sušnih godina. Tako su i njegova braća došla kod njega po hranu. Kad im se Josip predstavio svi su počeli plakati jer su ga prodali, ali im je on oprostio.
Knjiga IzlaskaFaraon naređuje da se pobiju sva hebrejska muška djeca. Tada Bog poziva Mojsija da izvede izraelski narod iz Egipta. Faraon ne pušta Izraelce, tek nakon što umru svi prvorođeni, ali odmah kasnije kreće u potjeru za njima. Mojsije otvara more te izraelski narod prolazi, a faraon i njegova vojska se utapaju. Jahve se prikazuje Izraelcima te određuje svećenike. Aron, svećenik, od prikupljenog zlata radi tele, kao Boga, pa to razljućuje Jahvu koji šalje smrt, ali se ipak smiluje. Daje Mojsiju Deset zapovijedi. Počinje se graditi svetište, te se na kraju svetište i posvećuje.
Evanđelje po Ivanu
Ivan svjedoči da je Isus Sin Božji. Isus pretvara vodu u vino. Tako jednom ozdravi bolesnika u subotu te mu Izraelci pokušavaju suditi zbog toga. Zatim Isus hrani 5000 ljudi s nekoliko riba i kruhova. Izraelci dovode Isusu preljubnicu, pokušavajući ga osuditi, a on im govori da baci kamen prvi onaj koji je bez grijeha. Kasnije Isus ozdravljuje slijepca blatom i pljuvačkom. Tada Isus uskrsuje Lazara koji je već bio umro i bio pokopan. Zbog svega toga Izraelci doživljavaju Isusa kao prijetnju te organiziraju veliko vijeće sa Kajfom na čelu. Isus pere noge učenicima želeći ih zbližiti, da jedan drugome budu kao braća. Nagovješćuje im da će brzo otići, te da će brzo doći. Izraelci tada predaju Isusa Ponciju Pilatu koji naređuje da ga se bičuje. Zatim ga razapinju na križ, te ga zakapaju na židovski način. Kasnije je Marija došla na grob i vidjela da je kamen odvaljen, a grob prazan. Isus je uskrsnuo. On se kasnije ukazuje svojim učenicima među kojima nije bilo Tome koji u to kasnije nije vjerovao. Isus se kasnije prikazuje i njemu.
Knjiga IzlaskaFaraon naređuje da se pobiju sva hebrejska muška djeca. Tada Bog poziva Mojsija da izvede izraelski narod iz Egipta. Faraon ne pušta Izraelce, tek nakon što umru svi prvorođeni, ali odmah kasnije kreće u potjeru za njima. Mojsije otvara more te izraelski narod prolazi, a faraon i njegova vojska se utapaju. Jahve se prikazuje Izraelcima te određuje svećenike. Aron, svećenik, od prikupljenog zlata radi tele, kao Boga, pa to razljućuje Jahvu koji šalje smrt, ali se ipak smiluje. Daje Mojsiju Deset zapovijedi. Počinje se graditi svetište, te se na kraju svetište i posvećuje.
Evanđelje po Ivanu
Ivan svjedoči da je Isus Sin Božji. Isus pretvara vodu u vino. Tako jednom ozdravi bolesnika u subotu te mu Izraelci pokušavaju suditi zbog toga. Zatim Isus hrani 5000 ljudi s nekoliko riba i kruhova. Izraelci dovode Isusu preljubnicu, pokušavajući ga osuditi, a on im govori da baci kamen prvi onaj koji je bez grijeha. Kasnije Isus ozdravljuje slijepca blatom i pljuvačkom. Tada Isus uskrsuje Lazara koji je već bio umro i bio pokopan. Zbog svega toga Izraelci doživljavaju Isusa kao prijetnju te organiziraju veliko vijeće sa Kajfom na čelu. Isus pere noge učenicima želeći ih zbližiti, da jedan drugome budu kao braća. Nagovješćuje im da će brzo otići, te da će brzo doći. Izraelci tada predaju Isusa Ponciju Pilatu koji naređuje da ga se bičuje. Zatim ga razapinju na križ, te ga zakapaju na židovski način. Kasnije je Marija došla na grob i vidjela da je kamen odvaljen, a grob prazan. Isus je uskrsnuo. On se kasnije ukazuje svojim učenicima među kojima nije bilo Tome koji u to kasnije nije vjerovao. Isus se kasnije prikazuje i njemu.
Aleksandar Sergejevič Puškin: Bajka o ribaru i ribici
O PISCU:
Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se u Moskvi 1799. godine. Pohađao je elitnu školu za plemićku djecu, gdje je već pokazao pjesnički dar. Umro je u 38. godini života od posljedica zadobivenih na dvoboju. Njegova najpoznatija djela su Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Bajke, Boris Godunov i Belkinove pripovijesti.
Mjesto i vrijeme radnje:Obala i more. Ribar i njegova žena stanovali su u kolibi na obali mora, a zlatna ribica je živjela u moru.
Tema:
Zlatna ribica
Ideja:
Čovjek ne smije biti pohlepan
Bilješke tijekom čitanja:
- Stari ribar i njegova žena
- Zlatna ribica koja ispunjava želje
- Pohlepna i zločesta starica koja od ribice traži korito, kuću,
želi biti vlastelinka, svijetla carica i na kraju vladarica mora
- Žao mi je starog ribara, a ne sviđa mi se njegova pohlepna žena
- Smatram da je na kraju starica zaslužila da bude opet siromašna u
staroj kolibi
Kratki sadržaj:
Na obali mora živjeli su starac i starica. Starac je lovio ribe, a njegova žena je prela pređu. Jednog dana je starac lovio ribe i uhvatio je zlatnu ribicu koja govori. Ribica je molila starca da je ne ubije, već je pusti natrag u more, a ona će njemu ispuniti njegove želje. Starac ju je pustio u more, ali nije ništa tražio od ribice. Kad je ribar to ispričao svojoj ženi ona ga je grdila i nazvala prostačinom i budalom i tražila da od te ribe traži novo korito. Kad je to dobila, tražila je novu kuću, željela je biti moćna vlastelinka, a zatim i svijetla carica. Živjela je u dvorcu, imala je sve što je poželjela dok je svoga muža poslala da radi u staji. Na kraju je željela biti vladaricom mora i da joj zlatna ribica služi. Ribica se na to razljutila i ništa nije na tu želju odgovorila, a kada je ribar došao kući, našao je opet svoju kolibu, ženu i prepuklo korito.
Analiza likova:
Stari ribar – dobar i pošten starac
Starica – zla, pohlepna i nikad zadovoljna
Zlatna ribica – dobra ribica koja održava svoje obećanje
Dojam o djelu:
Ova kratka bajka mi se dosta svidjela jer je u njoj opisana zlatna ribica koja ispunjava želje. Ja bih isto htjela imati takvu ribicu koja bi ispunjavala sve moje želje.
Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se u Moskvi 1799. godine. Pohađao je elitnu školu za plemićku djecu, gdje je već pokazao pjesnički dar. Umro je u 38. godini života od posljedica zadobivenih na dvoboju. Njegova najpoznatija djela su Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Bajke, Boris Godunov i Belkinove pripovijesti.
Mjesto i vrijeme radnje:Obala i more. Ribar i njegova žena stanovali su u kolibi na obali mora, a zlatna ribica je živjela u moru.
Tema:
Zlatna ribica
Ideja:
Čovjek ne smije biti pohlepan
Bilješke tijekom čitanja:
- Stari ribar i njegova žena
- Zlatna ribica koja ispunjava želje
- Pohlepna i zločesta starica koja od ribice traži korito, kuću,
želi biti vlastelinka, svijetla carica i na kraju vladarica mora
- Žao mi je starog ribara, a ne sviđa mi se njegova pohlepna žena
- Smatram da je na kraju starica zaslužila da bude opet siromašna u
staroj kolibi
Kratki sadržaj:
Na obali mora živjeli su starac i starica. Starac je lovio ribe, a njegova žena je prela pređu. Jednog dana je starac lovio ribe i uhvatio je zlatnu ribicu koja govori. Ribica je molila starca da je ne ubije, već je pusti natrag u more, a ona će njemu ispuniti njegove želje. Starac ju je pustio u more, ali nije ništa tražio od ribice. Kad je ribar to ispričao svojoj ženi ona ga je grdila i nazvala prostačinom i budalom i tražila da od te ribe traži novo korito. Kad je to dobila, tražila je novu kuću, željela je biti moćna vlastelinka, a zatim i svijetla carica. Živjela je u dvorcu, imala je sve što je poželjela dok je svoga muža poslala da radi u staji. Na kraju je željela biti vladaricom mora i da joj zlatna ribica služi. Ribica se na to razljutila i ništa nije na tu želju odgovorila, a kada je ribar došao kući, našao je opet svoju kolibu, ženu i prepuklo korito.
Analiza likova:
Stari ribar – dobar i pošten starac
Starica – zla, pohlepna i nikad zadovoljna
Zlatna ribica – dobra ribica koja održava svoje obećanje
Dojam o djelu:
Ova kratka bajka mi se dosta svidjela jer je u njoj opisana zlatna ribica koja ispunjava želje. Ja bih isto htjela imati takvu ribicu koja bi ispunjavala sve moje želje.
Johanna Spyri: Heidi
Bilješke o piscu:
Johanna Spyri rođena je u švicarskom selu nedaleko od ciriškog jezera. Odrasla je u kući u kojoj je živjelo puno djece. Počela je pisati za vrijeme francusko-ruskog rata 1871. god. Najviše uspijeha doživjele su njezine knjige za djecu, osobito Heidi. Knjiga je ubrzo prevedena na mnoge strane jezike. Umrla je 1901. godine.
Mjesto radnje: U planinama, gradu, Sesmenova kuća
Vrijeme radnje: Ljeto, jesen, zima, proljeće
Osnovna misao: Pomozi drugima pa će drugi tebi pomoći.
Kratki sadržaj:
Sunce je grijalo i žena je vodila Heidi sa sobom do strike sa planine. Kad su došli žena joj je rekla da je to njezin djed i ona mu je potrčala u susret. Njih dvoje su bili veoma sretni i stalno su bili zajedno. Tamo je srela Heidi i Petrovu baku. Ona je bila slijepa starica i Heidi se brinula o njoj. Nakon tri godine žena se vratila i odvela Heidi u bogatu kuću. Ondje je srela djevojčicu Klaru koja joj postaje prijateljica. Klara je bila bolesna i nije mogla hodati. Klarina baka je Heidi naučila čitati. Heidi je po noći ustajala te nije mogla spavati zbog čežnje za djedom. Stari liječnik je rekao da se mora vratiti djedu. Sutradan je Heidi došla kod djeda. Donjela mu je pismo u kojem je bilo mnogo novca. Stari liječnik je javio da će doći u planine. Klara je htjela doći u planine k Heidi. Nakon nekoliko dana Klara je stigla kod prijateljice. Klara je je u planinama ozdravila, prohodala. Baka i Klarin otac bili su presretni. Klarin otac je obećao djedu da će se brinuti za Heidi sve dok ne umre.
Analiza likova:
Heidi
Djevojčica koja nema roditelja, radoznala, vesela, poslušna, razigrana.
Djed
Vrijedan, spretan, prižan, pažljiv, strpljiv.
Petar
Ljubomoran, ali u duši dobar.
Klara
Nepokretna, tiha i povučena.
Johanna Spyri rođena je u švicarskom selu nedaleko od ciriškog jezera. Odrasla je u kući u kojoj je živjelo puno djece. Počela je pisati za vrijeme francusko-ruskog rata 1871. god. Najviše uspijeha doživjele su njezine knjige za djecu, osobito Heidi. Knjiga je ubrzo prevedena na mnoge strane jezike. Umrla je 1901. godine.
Mjesto radnje: U planinama, gradu, Sesmenova kuća
Vrijeme radnje: Ljeto, jesen, zima, proljeće
Osnovna misao: Pomozi drugima pa će drugi tebi pomoći.
Kratki sadržaj:
Sunce je grijalo i žena je vodila Heidi sa sobom do strike sa planine. Kad su došli žena joj je rekla da je to njezin djed i ona mu je potrčala u susret. Njih dvoje su bili veoma sretni i stalno su bili zajedno. Tamo je srela Heidi i Petrovu baku. Ona je bila slijepa starica i Heidi se brinula o njoj. Nakon tri godine žena se vratila i odvela Heidi u bogatu kuću. Ondje je srela djevojčicu Klaru koja joj postaje prijateljica. Klara je bila bolesna i nije mogla hodati. Klarina baka je Heidi naučila čitati. Heidi je po noći ustajala te nije mogla spavati zbog čežnje za djedom. Stari liječnik je rekao da se mora vratiti djedu. Sutradan je Heidi došla kod djeda. Donjela mu je pismo u kojem je bilo mnogo novca. Stari liječnik je javio da će doći u planine. Klara je htjela doći u planine k Heidi. Nakon nekoliko dana Klara je stigla kod prijateljice. Klara je je u planinama ozdravila, prohodala. Baka i Klarin otac bili su presretni. Klarin otac je obećao djedu da će se brinuti za Heidi sve dok ne umre.
Analiza likova:
Heidi
Djevojčica koja nema roditelja, radoznala, vesela, poslušna, razigrana.
Djed
Vrijedan, spretan, prižan, pažljiv, strpljiv.
Petar
Ljubomoran, ali u duši dobar.
Klara
Nepokretna, tiha i povučena.
Erich Kaestner: Emil i detektivi
O piscu:Erich Kaestner je rođen 1899. god. u Dresdenu. Poznata djela su mu: Artur s dugačkom rukom, Trojica u snijegu, Emil i tri blizanca, Konferencija životinja, Blizanke, a najpoznatije djelo mu je Emil i detektivi. Bio je doktor filozofije i neko vrijeme bavio se novinarstvom
Mjesto radnje:
Grad Berlin
Vrijeme radnje:
Ljeto
Kratki sadržaj:
Gospođa Tišbojn poslala je svog sina k baki u Berlin. Majka mu je dala 140 maraka da ih preda baki. U vlaku je Emil zaspao i čovjek u krutom šeširu Grundijas uzeo mu je novac. Kada je vlak stao Emil je izašao iz vlaka i tada primijetio da nema novca. Susreo je Gustava i ispričao mu što mu se dogodilo. Gustav je pozvao dječake. Grundijas je uzeo taxi spremajući se pobjeći. Dječaci su jurili za njim. On je otišao u hotel, a dječaci su se sakrili. Gustav je ušao za njim kako bi ga mogao špijunirati. Malo kasnije Grundijas je otišao u banku a tamo su ga dočekali dječaci sa službenicima banke i stražarom. Tu su ga i ulovili. Majka i Emil su se zajedno vratili kući sretni i zadovoljni.
Mjesto radnje:
Grad Berlin
Vrijeme radnje:
Ljeto
Kratki sadržaj:
Gospođa Tišbojn poslala je svog sina k baki u Berlin. Majka mu je dala 140 maraka da ih preda baki. U vlaku je Emil zaspao i čovjek u krutom šeširu Grundijas uzeo mu je novac. Kada je vlak stao Emil je izašao iz vlaka i tada primijetio da nema novca. Susreo je Gustava i ispričao mu što mu se dogodilo. Gustav je pozvao dječake. Grundijas je uzeo taxi spremajući se pobjeći. Dječaci su jurili za njim. On je otišao u hotel, a dječaci su se sakrili. Gustav je ušao za njim kako bi ga mogao špijunirati. Malo kasnije Grundijas je otišao u banku a tamo su ga dočekali dječaci sa službenicima banke i stražarom. Tu su ga i ulovili. Majka i Emil su se zajedno vratili kući sretni i zadovoljni.
Basne - Ezop
O PISCU:
Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog svijeta – u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja – ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi.
Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline, ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg. Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.
CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo.
Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše: “Zašto ljeti nisi skupljao hranu?” On im reče: “Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao.” Nasmijavši se, oni mu rekoše: “Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši.”
Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit.
Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.
Poruka basne:
Radi danas da imaš sutra
TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi. Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.
Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna.
Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe – maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena “smrt” nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi – pokorni, poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju…
ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: “Što me trgaš, iako ništa zlo nisam učinio.” Čavao mu tada kaže: “Nisam ja za to kriv, nego onaj koji me otraga žestoko udara.”
Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija – možda i on to radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu.
Sve se to odvija po nekom planu – nitko nije slobodan i sretan, nitko nije podređen sam sebi – uvijek je tu netko drugi da ga hladnim postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema stradavanjima bez razloga i značaja.
STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća.
Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove, starac reče: “Da to breme podigneš i naprtiš mi ga.”
Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.
ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile.
Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva…? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti… A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.
Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su, svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo “smeće” krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj ružičastoj svili i…
No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog stajališta..
Ezop (Aisopos, 6.st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog svijeta – u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja – ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi.
Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline, ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg. Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.
CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo.
Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše: “Zašto ljeti nisi skupljao hranu?” On im reče: “Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao.” Nasmijavši se, oni mu rekoše: “Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši.”
Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit.
Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.
Poruka basne:
Radi danas da imaš sutra
TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi. Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.
Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna.
Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe – maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena “smrt” nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi – pokorni, poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju…
ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: “Što me trgaš, iako ništa zlo nisam učinio.” Čavao mu tada kaže: “Nisam ja za to kriv, nego onaj koji me otraga žestoko udara.”
Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija – možda i on to radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu.
Sve se to odvija po nekom planu – nitko nije slobodan i sretan, nitko nije podređen sam sebi – uvijek je tu netko drugi da ga hladnim postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema stradavanjima bez razloga i značaja.
STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća.
Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove, starac reče: “Da to breme podigneš i naprtiš mi ga.”
Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.
ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile.
Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva…? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti… A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.
Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su, svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo “smeće” krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj ružičastoj svili i…
No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog stajališta..
Slavko Kolar: Breza
Bilješke o piscu:U ličnosti Slavka Kolara nova i suvremena hrvatska književnost dobila je prvog autentičnog i izvornog humorista. Slavko Kolar rodio se 1891. g. u Palešniku, pokraj Garešnice, a djetinjstvom je vezan za taj kraj kao i zavičaj svoje majke (Moslavina). Najpoznatija književna djela su mu dvije antologijske knjige pripovijedaka “Ili jesmo – Ili nismo” (1933) i “Mi smo za pravicu” (1936). Vrijedi spomenuti da su u tim knjigama i antologijske Kolarove pripovijetke i to: “Svoga tijela gospodar”, “Breza”, “Kriza”, “Mi smo za pravicu” i dr. Slavko Kolar je umro 1963. g. u Zagrebu.
Mjesto radnje:Zaostalo selo u Hrvatskom zagorju
Vrijeme radnje:
Prva polovica XX. stoljeća
Tema:
Težak život i smrt mlade žene Janice
Osnovna misao:
Ako je netko koga volimo neizlječivo bolestan, treba mu posvetiti
malo više pažnje kako poslije ne bi osjećali krivicu ako ta osoba umre.
Likovi:
Janica, Marko, Mika, Kata, Jaga
Kratki sadržaj:
Pokraj jedne šume na Labanbrdu pokraj sela Binkovca živio je stari Mika Labudin, šef kuće broj 27. Mika Labudin imao je zlu ženu Katu. Oni su imali dva sina. Prvi je u vojsci, a njegova žena Jaga ništa ne poriče za njim. Drugi sin Marko samo je ljenčario, a njegova žena Janica bila je jako bolesna. Jedne hladne noći Janici je pozlilo. Stari Mika govorio je da joj nema spasa a Kata se s njim složila. Jaga je govorila to ti je žena, no Marka to uopće nije diralo. Janica je te noći rodila sićušnu djevojčicu kao pile, no ta djevojčica bila je glasna kao jare. Odležala je Janica par dana u krevetu, desetak dana hodala po kući, a onda je Kata potjera na pašu. Janici nije bilo baš najslađe, ali tko da vječno ratuje s tom babom. Dok je Janica pasla krave počela je padati kiša, ne ona blaga proljetna kiša, već ona jesenska hladna. Janica se vraćala kući. Kad je došla u kuću bila je sva mokra i blijeda, izgledala je prehlađena. Dolazile stare babe iz sela pa složno rekoše –“prehladila joj se krv.”- Dolazila je i baba Roža Ježovitka iz Grđijanke, pa i slavni Rok Ćuk. Oni su govorili i prigovarali kako god su najbolje mogli, ali Janici nije bilo suđeno da ozdravi. Umrlo joj i dijete u to vrijeme. Janici je onda bilo sve gore i gore. Oslabila je toliko da ni glave nije mogla podići pa ni žlice u ruci držati. Počela je buncati i fantazirati o nekakvim anđelima, cvijeću, muzici, o tamburašima, pa opet o svom mužu. Spremio se stari Mika na put na Bikovski vrh. Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu Janicu, a onda skeptički i obilno pljucnuo, pa važno i zamišljeno zakimao glavom.
Jednog dana Marko je krenuo na put u Ameriku. Janica ga je htjela vidjeti, ali onda Kata reče: ”Otišao je on u Ameriku, neće tebe čuvati i gledati kako umireš!”… To je Janicu jako povrijedilo makar je ona buncala i fantazirala. Poslije 2 mjeseca došao Marko kući. Bilo je već kasno u noć, no Janica je još bila budna. Marko je zavirio u sobu gdje je Janica spavala. Janica ga pogledala i kaže: ”Ti si sad otmjeni gospodin, a ja, što sam ja?” Marko je vidio da ga žena više ne želi i pošao spuštenom glavom u drugu sobu. Cijelu je noć razmišljao. Vidio je da joj mora pomoći makar ga ona ne želi. Otkad se Janica razboljela, Mikina je kuća bila puna ljudi koji su oblilazili Janicu. A ona je samo željela vidjeti Marka, on s njom nije ni riječi progovorio otkad se razboljela. No sve su mlade žene većinom dolazile zbog Marka, a Janici su dodvoravale lažnom ljubaznošću. Kad je Janica vidjela da Marko ne želi doći, silno se rastužila. U tom trenutku njezine zjenice su se proširile i ona je izdahnula. U kući je nastala panika jer je Janica umrla bez svijeće. Sutradan je upriličen skroman pokop.
Osam dana nakon sprovoda, Marko je bio pozvan na svadbu kod Žugečića u susjedno selo. Marko je bio općinski lugar i samim time uvažena osoba. No, na svadbi Marko se napio i bio otjeran iz svatova. U želji za osvetom krenuo je kući po pušku. Na putu je imao priviđenje. U liku breze vidio je Janicu i jako se uplašio. Sutradan je želio posjeći drvo, no nije imao hrabrosti. Poštedio je brezu koja ga je kasnije uvije podsjećivala na sramotan odnos prema Janici za vrijeme njezine bolesti, ali i na sretne trenutke pune ljubavi koje je proveo s njom.
Mjesto radnje:Zaostalo selo u Hrvatskom zagorju
Vrijeme radnje:
Prva polovica XX. stoljeća
Tema:
Težak život i smrt mlade žene Janice
Osnovna misao:
Ako je netko koga volimo neizlječivo bolestan, treba mu posvetiti
malo više pažnje kako poslije ne bi osjećali krivicu ako ta osoba umre.
Likovi:
Janica, Marko, Mika, Kata, Jaga
Kratki sadržaj:
Pokraj jedne šume na Labanbrdu pokraj sela Binkovca živio je stari Mika Labudin, šef kuće broj 27. Mika Labudin imao je zlu ženu Katu. Oni su imali dva sina. Prvi je u vojsci, a njegova žena Jaga ništa ne poriče za njim. Drugi sin Marko samo je ljenčario, a njegova žena Janica bila je jako bolesna. Jedne hladne noći Janici je pozlilo. Stari Mika govorio je da joj nema spasa a Kata se s njim složila. Jaga je govorila to ti je žena, no Marka to uopće nije diralo. Janica je te noći rodila sićušnu djevojčicu kao pile, no ta djevojčica bila je glasna kao jare. Odležala je Janica par dana u krevetu, desetak dana hodala po kući, a onda je Kata potjera na pašu. Janici nije bilo baš najslađe, ali tko da vječno ratuje s tom babom. Dok je Janica pasla krave počela je padati kiša, ne ona blaga proljetna kiša, već ona jesenska hladna. Janica se vraćala kući. Kad je došla u kuću bila je sva mokra i blijeda, izgledala je prehlađena. Dolazile stare babe iz sela pa složno rekoše –“prehladila joj se krv.”- Dolazila je i baba Roža Ježovitka iz Grđijanke, pa i slavni Rok Ćuk. Oni su govorili i prigovarali kako god su najbolje mogli, ali Janici nije bilo suđeno da ozdravi. Umrlo joj i dijete u to vrijeme. Janici je onda bilo sve gore i gore. Oslabila je toliko da ni glave nije mogla podići pa ni žlice u ruci držati. Počela je buncati i fantazirati o nekakvim anđelima, cvijeću, muzici, o tamburašima, pa opet o svom mužu. Spremio se stari Mika na put na Bikovski vrh. Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu Janicu, a onda skeptički i obilno pljucnuo, pa važno i zamišljeno zakimao glavom.
Jednog dana Marko je krenuo na put u Ameriku. Janica ga je htjela vidjeti, ali onda Kata reče: ”Otišao je on u Ameriku, neće tebe čuvati i gledati kako umireš!”… To je Janicu jako povrijedilo makar je ona buncala i fantazirala. Poslije 2 mjeseca došao Marko kući. Bilo je već kasno u noć, no Janica je još bila budna. Marko je zavirio u sobu gdje je Janica spavala. Janica ga pogledala i kaže: ”Ti si sad otmjeni gospodin, a ja, što sam ja?” Marko je vidio da ga žena više ne želi i pošao spuštenom glavom u drugu sobu. Cijelu je noć razmišljao. Vidio je da joj mora pomoći makar ga ona ne želi. Otkad se Janica razboljela, Mikina je kuća bila puna ljudi koji su oblilazili Janicu. A ona je samo željela vidjeti Marka, on s njom nije ni riječi progovorio otkad se razboljela. No sve su mlade žene većinom dolazile zbog Marka, a Janici su dodvoravale lažnom ljubaznošću. Kad je Janica vidjela da Marko ne želi doći, silno se rastužila. U tom trenutku njezine zjenice su se proširile i ona je izdahnula. U kući je nastala panika jer je Janica umrla bez svijeće. Sutradan je upriličen skroman pokop.
Osam dana nakon sprovoda, Marko je bio pozvan na svadbu kod Žugečića u susjedno selo. Marko je bio općinski lugar i samim time uvažena osoba. No, na svadbi Marko se napio i bio otjeran iz svatova. U želji za osvetom krenuo je kući po pušku. Na putu je imao priviđenje. U liku breze vidio je Janicu i jako se uplašio. Sutradan je želio posjeći drvo, no nije imao hrabrosti. Poštedio je brezu koja ga je kasnije uvije podsjećivala na sramotan odnos prema Janici za vrijeme njezine bolesti, ali i na sretne trenutke pune ljubavi koje je proveo s njom.
Miroslav Krleža: Baraka 5B
O PISCU:
Najplodniji i najsvestraniji književnik u povijesti hrvatske književnosti, Miroslav Krleža, koji se rodio 7. srpnja 1893. u Zagrebu, ostvario je vrhunske domete u svim književnim vrstama. Iako je gajio bogatu europsku kulturnu i književnu bastinu, nije se priklonio niti jednom utvrđenom modelu pa se ni njegov opus ne može svrstati ni u jednu stilsku formaciju. Oko Krležina života i djela lomila su se koplja, od ideološke pripadnosti do uklopljenosti u društveni sistem. Najveću je možda poruku dao suvremenim Baladama Petrice Kerempuha. Tri puta nominiran za Nobelovu nagradu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.
Kratki sadržaj:Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.
Ideja:
Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo mali ljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali često ostaju u foteljama.
Najplodniji i najsvestraniji književnik u povijesti hrvatske književnosti, Miroslav Krleža, koji se rodio 7. srpnja 1893. u Zagrebu, ostvario je vrhunske domete u svim književnim vrstama. Iako je gajio bogatu europsku kulturnu i književnu bastinu, nije se priklonio niti jednom utvrđenom modelu pa se ni njegov opus ne može svrstati ni u jednu stilsku formaciju. Oko Krležina života i djela lomila su se koplja, od ideološke pripadnosti do uklopljenosti u društveni sistem. Najveću je možda poruku dao suvremenim Baladama Petrice Kerempuha. Tri puta nominiran za Nobelovu nagradu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.
Kratki sadržaj:Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o II. svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.
Ideja:
Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo mali ljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali često ostaju u foteljama.
Friday, February 17, 2012
August Šenoa: Zlatarevo zlato
Bilješke o piscu:
August Šenoa rođen je 1838. godine u Zagrebu. Djetinjstvo je proveo u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu. Prvi razred mađarske gimnazije završio je u Pečuhu, a u Zagrebu će završiti ostalih 7. 1873. godine imenovan je gradskim senatorom. Umro je 1881. g. Svoj roman “Zlatarevo zlato” objavio je 1871. godine u časopisu “Vijenac”, a godinu dana kasnije kao posebnu knjigu.
Mjesto radnje: Zagreb
Vrijeme radnje: Druga polovica 16. st.; od 1574. do 1582. godine
Tema: Sukob zagrepčana i gregorijanaca zbog prava na Medvedgrad
O djelu: Ovo je djelo povijesni roman. Pisan je štokavštinom utemeljenom na građanskom jeziku. Ima dosta latinskih riječi jer je roman pisan u 16. st. kada se latinski jezik još uvijek koristio. U svom pripovijedanju pisac se koristi dijalozima koji vode do sukoba, monolozima i čestim, dugačkim opisima koji nam opisuju prostor u kojem se radnja odvija. Šenoa je sveznajući pripovjedač jer ima uvid u cjelokupno zbivanje i radnju. On je i nepouzdani pripovjedač jer iznosi vlastito mišljenje o postupcima svojih likova. U ovom romanu ima sredstava retardacije:
Šenoa uz dvije glavne radnje (borba za Medvedgrad i ljubavna priča Dore i Pavla) ubacuje i mnoge epizodne radnje (npr. sukob Petra i Stjepka, sukobi u hrvatskom saboru…)
Radnja romana je podijeljenja na dvije paralelne radnje:
povijesnu i ljubavnu. Uz povijesnu priču vezan je i opis cjelokupnog društvenog i političkog života Zagreba u 16. st. To je osnovna fabula na koju se vezuje i ljubavna fabula, u kojoj je prikazana priča o dvoje zaljubljenih. To dvoje je iz različitih društvenih staleža i u to vrijeme se nisu smjeli ni voljeti, a još manje ženiti. Na početku romana pisac iznosi mnoštvo opisa da bi nas bolje upoznao sa životom u 16.st. Upoznajemo se sa panoramom Zagreba, s običajima tog vremena te sa životima raznih ljudi i s glavnim likovima.
Analiza likova:
Glavni i najvažniji likovi su Dora Krupićeva i Pavao Gregorijanec. Dora i Pavao su pozitivni likovi. Oni se vole, ali su iz različitih društvenih slojeva pa ne smiju biti zajedno.
Dora
Oičenje nevinosti, čistoće, nježnosti i dobrote. U romanu se spominju samo njezine vrline, kao da uopće nema mana. “Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijeg djetinjstva toliko oslobodila tako da je više nisu smatrali djetetom, svi su je nazivali “zlatarevom mudrijašicom” jer se mala naučila čitanju i pisanju…”
Dora je vrlo inteligentna, jako pametna i lijepa. Njezino srce je osvojio samo Pavao Gregorijanac. Ona na kraju umire jer su svi negativni likovi bili protiv nje. Njezinu smrt isplanirao je Grga Čokolin, koji je volio Doru, ali je nije želio gledati sretnu s drugim.
Pavao
Mlad i lijep čovjek. Hrabar je, odlučan i plemenit. Dobar je vojnik, a u borbi je velik junak.
“Mladiću bijaše jedva dvadeset godina. Lice blijeđašno, plemenito, kosa dugačka, crnomanjasta, brčići mali, čelo visoko, a sjajne plavetne oči pod tamnim trepavicama dvije zvijezde da ih nije mutila neka sjeta. Mladić bijaše lijep, snažan, a ljepši od brige i sjete.”
Pavle je bio zaljubljen u Doru. Za nju bi dao sve, pa i svoj život.
On je veoma plemenit i osjećajan, te je posve različit od svog oca. Bio je jako vezan uz majku, te se nakon njezine smrti udaljavao od obitelji.
Stjepko Gregorijanec
Dostojanstven, samovoljan i silovit plemić. Čini sve da ostvari svoje želje.Jako mu je važno mišljenje drugih.
Klara Grubarova
Brzopleta, pokvarena i lažljiva. Opsjednuta je svojom ljubavi prema Pavlu zbog koje na kraju poludi.
Petar Krupić
Iskren, pošten, blag i mudar. Velik je uzor svojoj kćeri Dori.
Grga Čokolin
Pokvaren, zao i tašt. Voli Doru i planira njezinu smrt samo da je ne gleda sretnu sa nekim drugim.
Magda
Oličenje dobrote i sigurnosti. Voljela je i štitila Doru te je nakon njezine smrti i sama umrla nastavljajući je štititi i nakon smrti.
August Šenoa rođen je 1838. godine u Zagrebu. Djetinjstvo je proveo u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu. Prvi razred mađarske gimnazije završio je u Pečuhu, a u Zagrebu će završiti ostalih 7. 1873. godine imenovan je gradskim senatorom. Umro je 1881. g. Svoj roman “Zlatarevo zlato” objavio je 1871. godine u časopisu “Vijenac”, a godinu dana kasnije kao posebnu knjigu.
Mjesto radnje: Zagreb
Vrijeme radnje: Druga polovica 16. st.; od 1574. do 1582. godine
Tema: Sukob zagrepčana i gregorijanaca zbog prava na Medvedgrad
O djelu: Ovo je djelo povijesni roman. Pisan je štokavštinom utemeljenom na građanskom jeziku. Ima dosta latinskih riječi jer je roman pisan u 16. st. kada se latinski jezik još uvijek koristio. U svom pripovijedanju pisac se koristi dijalozima koji vode do sukoba, monolozima i čestim, dugačkim opisima koji nam opisuju prostor u kojem se radnja odvija. Šenoa je sveznajući pripovjedač jer ima uvid u cjelokupno zbivanje i radnju. On je i nepouzdani pripovjedač jer iznosi vlastito mišljenje o postupcima svojih likova. U ovom romanu ima sredstava retardacije:
Šenoa uz dvije glavne radnje (borba za Medvedgrad i ljubavna priča Dore i Pavla) ubacuje i mnoge epizodne radnje (npr. sukob Petra i Stjepka, sukobi u hrvatskom saboru…)
Radnja romana je podijeljenja na dvije paralelne radnje:
povijesnu i ljubavnu. Uz povijesnu priču vezan je i opis cjelokupnog društvenog i političkog života Zagreba u 16. st. To je osnovna fabula na koju se vezuje i ljubavna fabula, u kojoj je prikazana priča o dvoje zaljubljenih. To dvoje je iz različitih društvenih staleža i u to vrijeme se nisu smjeli ni voljeti, a još manje ženiti. Na početku romana pisac iznosi mnoštvo opisa da bi nas bolje upoznao sa životom u 16.st. Upoznajemo se sa panoramom Zagreba, s običajima tog vremena te sa životima raznih ljudi i s glavnim likovima.
Analiza likova:
Glavni i najvažniji likovi su Dora Krupićeva i Pavao Gregorijanec. Dora i Pavao su pozitivni likovi. Oni se vole, ali su iz različitih društvenih slojeva pa ne smiju biti zajedno.
Dora
Oičenje nevinosti, čistoće, nježnosti i dobrote. U romanu se spominju samo njezine vrline, kao da uopće nema mana. “Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijeg djetinjstva toliko oslobodila tako da je više nisu smatrali djetetom, svi su je nazivali “zlatarevom mudrijašicom” jer se mala naučila čitanju i pisanju…”
Dora je vrlo inteligentna, jako pametna i lijepa. Njezino srce je osvojio samo Pavao Gregorijanac. Ona na kraju umire jer su svi negativni likovi bili protiv nje. Njezinu smrt isplanirao je Grga Čokolin, koji je volio Doru, ali je nije želio gledati sretnu s drugim.
Pavao
Mlad i lijep čovjek. Hrabar je, odlučan i plemenit. Dobar je vojnik, a u borbi je velik junak.
“Mladiću bijaše jedva dvadeset godina. Lice blijeđašno, plemenito, kosa dugačka, crnomanjasta, brčići mali, čelo visoko, a sjajne plavetne oči pod tamnim trepavicama dvije zvijezde da ih nije mutila neka sjeta. Mladić bijaše lijep, snažan, a ljepši od brige i sjete.”
Pavle je bio zaljubljen u Doru. Za nju bi dao sve, pa i svoj život.
On je veoma plemenit i osjećajan, te je posve različit od svog oca. Bio je jako vezan uz majku, te se nakon njezine smrti udaljavao od obitelji.
Stjepko Gregorijanec
Dostojanstven, samovoljan i silovit plemić. Čini sve da ostvari svoje želje.Jako mu je važno mišljenje drugih.
Klara Grubarova
Brzopleta, pokvarena i lažljiva. Opsjednuta je svojom ljubavi prema Pavlu zbog koje na kraju poludi.
Petar Krupić
Iskren, pošten, blag i mudar. Velik je uzor svojoj kćeri Dori.
Grga Čokolin
Pokvaren, zao i tašt. Voli Doru i planira njezinu smrt samo da je ne gleda sretnu sa nekim drugim.
Magda
Oličenje dobrote i sigurnosti. Voljela je i štitila Doru te je nakon njezine smrti i sama umrla nastavljajući je štititi i nakon smrti.
Thursday, February 16, 2012
August Šenoa: Prijan Lovro
Bilješke o piscu:
August Šenoa rođen je u Zagrebu 14. IX. 1838. Osnovnu je školu polazio u Zagrebu, gimnaziju u Pečuhu i Zagrebu, a pravne je nauke završio u Pragu i Zagrebu. Iz Praga je prešao u Beč gdije je uređivao časopis “Glasonoša”. 1866. g. vratio se u Zagreb i ušao u redakciju “Pozora” (kasnije “Obzora”), zatim je bio gradski bilježnik Zagreba i umjetnički ravnatelj zagrebačkog kazališta. 1870. bio je dramaturg kazališta a 1873. postao je gradski senator. Umro je 13. XII. 1881. u 43. godini života. Godine 1871. štampao je svoj prvi veliki historijski roman iz prošlosti Zagreba – “Zlatarevo zlato”, zatim je napisao veći broj pripovijesti: “Prijan Lovro”, “Mladi Gospodin” “Ilijina oporuka” “Vladimir”, “Branka” i dr., zatim tri historijska romana: “Čuvaj se senjske ruke”, “Seljačka buna”i “Diogenes”, roman iz suvremenog života “Prosjak Luka”, dok povijesni roman “Kletva” koji je izlazio u “Narodnim novinama ” 1880/1881. nije završen, jer ga je zatekla prerana smrt. Građu za svoja mnogobrojna književna djela crpio je iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti, a pisao je mnogo i neumorno u želji da svojiim književnim radom poradi na političkom, kulturnom i prosvjetnom podizanju naroda. U svojim članicama “Naše književnosti” rekao je na jednom mjestu ovo: ”Zašto pišemo? Da si ovaj ili onaj čitalac ne znajući šta da pametno radi prikrati vrijeme? U tom slučaju ne bi novele više vrijedile od one brojanice, koje turčin od duga časa broji. Mi hoćemo da dignemo narod da ga osvijestimo, da mane prošlosti popravimo, da budemo u njem smisao za sve što je lijepo, dobro i plemenito.”
Bilješke o djelu:
Djelo je posve realistično. Šenoa u ovoj pripovijetci kritizira ondašnje društvo, ondašnje pisce. To prikazuje kroz razgovor njega i crne udovice koja je iskazala svoje misli o hrvatskoj književnosti i koja govori:
“Ženska ćud je strasna, fantazija bujna, misao živa i brza kao ptica. A kakvu hranu davaju naši novelisti toj nestašnoj ptici koja leprša od mjesta do mjesta, koja, vječne promjene željna, nikad ne miruje? Vazd jedno te isto. Dvoje mladih se zavoli, al im se nameću kojekakve vrlo obične prepone kojih vrlo običnim načinom uklone, pa budu, hvala budi bogu, svoji. K tomu malo sunca, mjeseca cvijeća, suza – i pripovijest je svršena.”
Ona kaže da rijetko kojem piscu uđe u galavu da se ta junakinja li junak otrovaju, probodu mačem i umru: “Samo katkad uđe kojem piscu u glavu, te junak ili junakinja moraju se otrovati, probosti, pače umrijeti od suhe bolesti ! Vječna idila, vječna monotonija.”
Nato se ona pita jesu li pisci kadri u malen okvir naslikati velike divske slike, mogu li naši pisci stvoriti velikog junaka: “Jesu li pisci kadri naslikati u malenu okviru velika divske slike, može li u naših okolnosti postati kakav zanimljiv junak romanu?”
Nato joj Šenoa odgovara da junaka ne treba stvarati nego da je dovojlno okrenuti se oko sebe da bi se našlo junaka, tj. može se ga naći u svakodnevnom životu. Rekao joj je i to da upravo zato što smo mali narod koji je imao tolike borbe upravo mi možemo napisati najljepše romane:
”Upravo okvir naše malešnosti koja sapinje često smjelu dušu i žarko srce, rodi tolike borbe, tolike sukobe da će dušu silno potresti, i povijest ljudskog srca u nas toli razlika, toli živada našim piscima ne treba nego prepisati je pa su napisali najljepši roman.”
Kratki sadržaj:
U pripovijesti prijan Lovro Šenoa je opisao tragičan udes mladog učitelja, njegovog prijatelja Lovre. Lovro je sin iz slabo imućne slovenske obitelji. Roditelji su željeli da im se bar jedno dijete digne na imućan položaj, a pošto je Lovro bio od malih nogu jako inteligentan i željan znanja roditelj su odlučili da on bude svećenik. Lovro je počeo učiti za svećenika, ali on se zaljubio i shvatio da kao svećenik neće moći nikad imati voljenu osobu pokraj sebe i on je odustao od svećeničkih studija. Taj je događaj jako povrijedio njegovu obitelj, jer je njegova majka samo željela da ga vidi u odori svećenika. Kad je odlučio odustati od svećeničkog reda pozvao ga je predsjednik k sebi da uči njegova sina i Lovro pristane.
Neko je vrijeme on tako učio njegova sina, ali njemu je bilo neugodno da je on na teret tuđoj obitelji i on je odlučio da okuša sreću tako da se upiše u orijentalnu akademiju. Grof mu je pomagao da dospije u orijentalnu akademiju putem veza, ali nije bilo uspjeha jer je bilo jako puno kandidata i Lovro nije uspio. Nakon toga Lovro odluči pisati molbu u ministarstvo da postane učitelj, ali i tu je bio razočaran jer ga nisu ga primili. Kada je njegov otac pročitao to pismo on je odlučio da će Lovri pomoći i da će mu dati sav novac samo da ostvari svoje želje i da otiđe u Beč. Neko vrijeme otac mu je slao novac ali je nakon toga zapao u velike dugove i nije mogao potpomagati Lovri, i jedan od đaka mu je savjetovao da ide u Hrvatsku raditi kao učitelj a Lovro to prihvat. Nakon završenog trećeg tečaja sveučilišta Lovro odluči otići u Zlatni Prag.
Lovro je u Pragu upoznao djevojku po imenu Minka, kroz razgovor je doznao da je ona bogata a to je upravo njemu trebalo, bogata djevojka koja će izbaviti njegove roditelje iz dugova. I on je imao na umu da se oženi tom djevojkom sve dok mu Šenoa nije otvorio oči i rekao da je to stara usidjelica koja neće donijeti miraz udajom jer njen otac ima još šestero djece na koje treba podijeliti svoje bogatstvo. Poslije tog saznanja Lovro je odustao od nje. Nakon završenih svih ispita Lovro je čekao samo da mu dodjele mjesto u jednoj od hrvatskih gimnazija. I dok su jednog dana Lovro i Šenoa bili u jednoj kavani priđe im jedan debeli čovjek kojega su trebali podučiti, on je savjetovao Lovri nakon što je čuo njegovu priču da traži bogatu djevojku da se oženi, i on mu savjetova neka ide u Split jer on pozna jednu mladu djevojku koja živi sa stricem a bogata je. I tako Lovro otiđe u Split i tamo upzna tu djevojku po imenu Anđelika u koju se on i zaljubio, a nije bio samo novac u interesu. Anđelika se zaljubila u njega i odlučili su tu vezu okruniti brakom.
U međuvremenu njen je stric doznao da je Lovro potekao iz siromašne obitelji i zabranio Anđeliki vjenčanje s Lovrom. Kad je Lovro to doznao on se ubio u stanu u kojem je živio tako da si je britvom prerezao grkljan. I tako završava životna priča mladog, inteligentnog, učenog čovjeka koji je imao znanja za velike uspjehe ali nije imao ono najvažnije – novac. I sad nakon tog pročitanog djela postavljam si pitanje da li je bolje biti glup i bogat ili pametan i siromašan!?
Analiza likova:
Prijan Lovro
“Po naglasku sudeći bijaše pohrvaćeni slovenac. Bio je čovjek srednjeg stasa, koščast, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kugli; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjeljena, a oči male, tamne, žmirkave, al i vrlo žacave.” (str. 12.)
“Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, al i apodiktički, prepličući govor franceskim dosjetkami. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven. Kad bi zapodjela živahna prepirka o kakvoj neznatnoj stvarci– a toga je bilo zaonda dosta – šutio Lovro marmorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek, da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvipojav prijazan. Nešto me odbijalo od njega.” (str. 13.)
Malvina:
“U vlastelina bila ljepušna jedinica, crnooka i zlatokosa, bujna i vesela, a pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se mladi svetac i crnooka, plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa.” (str. 18.)
Opis Minke kakvu je vidio Lovro:
“Na prvi mah smetoh se ponešto. Nisam znao da l’ je mlada, da l’ prizrela djevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka, blijeđana lica, krasna profila, tamne kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene haljine virile bijele drobne ruke a nad čelom treptila zvijezda od brušene ocjeli. Uprla bje glavuo ruku, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrami se preljevala u tamnih očih. Ljepa je, mišljah u prvi mah.“ (str. 47.)
Istiniti opis Malvine:
Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi mladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu; cijelo lice bijaše osuho, uvehlo. Ne, to nije rascvala ružica – to je usidjelica koja doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa se mog pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći se: – Šta ste zamukli? – Al Minkin posmjeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina.
Dojam o djelu:
Meni se djelo svidjelo pogotovo zato jer su takve stvari još i danas aktualne. Ako je osoba iz slabostojeće obitelji onda je jako mala vjerojatnost da će doći na položaj o kojem mašta tj. biti ugledan u društvu i imati moć. Isto tako sviđa mi se to kako je pisac dokazao da naši pisci nisu bezvrijedni i da mi ne moramo izmišljati junake i uvrštavati ih u nepostojeće vrijeme i mjesto, nego je dovoljno da prelistamo našu povijest i dobili smo junake koje ne treba da opisujemo onakvi kakvi nisu nego istinit izgled i istinite osobine. Tim djelom Šenoa daje kritiku svog vremena koje je i danas prisutno. On potiče hrvate da počnu čitati vlastito bogatstvo i da se ne trebaju sramiti onog što jesu i glumiti ono što nisu čitajući izričito stranu literaturu.
August Šenoa rođen je u Zagrebu 14. IX. 1838. Osnovnu je školu polazio u Zagrebu, gimnaziju u Pečuhu i Zagrebu, a pravne je nauke završio u Pragu i Zagrebu. Iz Praga je prešao u Beč gdije je uređivao časopis “Glasonoša”. 1866. g. vratio se u Zagreb i ušao u redakciju “Pozora” (kasnije “Obzora”), zatim je bio gradski bilježnik Zagreba i umjetnički ravnatelj zagrebačkog kazališta. 1870. bio je dramaturg kazališta a 1873. postao je gradski senator. Umro je 13. XII. 1881. u 43. godini života. Godine 1871. štampao je svoj prvi veliki historijski roman iz prošlosti Zagreba – “Zlatarevo zlato”, zatim je napisao veći broj pripovijesti: “Prijan Lovro”, “Mladi Gospodin” “Ilijina oporuka” “Vladimir”, “Branka” i dr., zatim tri historijska romana: “Čuvaj se senjske ruke”, “Seljačka buna”i “Diogenes”, roman iz suvremenog života “Prosjak Luka”, dok povijesni roman “Kletva” koji je izlazio u “Narodnim novinama ” 1880/1881. nije završen, jer ga je zatekla prerana smrt. Građu za svoja mnogobrojna književna djela crpio je iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti, a pisao je mnogo i neumorno u želji da svojiim književnim radom poradi na političkom, kulturnom i prosvjetnom podizanju naroda. U svojim članicama “Naše književnosti” rekao je na jednom mjestu ovo: ”Zašto pišemo? Da si ovaj ili onaj čitalac ne znajući šta da pametno radi prikrati vrijeme? U tom slučaju ne bi novele više vrijedile od one brojanice, koje turčin od duga časa broji. Mi hoćemo da dignemo narod da ga osvijestimo, da mane prošlosti popravimo, da budemo u njem smisao za sve što je lijepo, dobro i plemenito.”
Bilješke o djelu:
Djelo je posve realistično. Šenoa u ovoj pripovijetci kritizira ondašnje društvo, ondašnje pisce. To prikazuje kroz razgovor njega i crne udovice koja je iskazala svoje misli o hrvatskoj književnosti i koja govori:
“Ženska ćud je strasna, fantazija bujna, misao živa i brza kao ptica. A kakvu hranu davaju naši novelisti toj nestašnoj ptici koja leprša od mjesta do mjesta, koja, vječne promjene željna, nikad ne miruje? Vazd jedno te isto. Dvoje mladih se zavoli, al im se nameću kojekakve vrlo obične prepone kojih vrlo običnim načinom uklone, pa budu, hvala budi bogu, svoji. K tomu malo sunca, mjeseca cvijeća, suza – i pripovijest je svršena.”
Ona kaže da rijetko kojem piscu uđe u galavu da se ta junakinja li junak otrovaju, probodu mačem i umru: “Samo katkad uđe kojem piscu u glavu, te junak ili junakinja moraju se otrovati, probosti, pače umrijeti od suhe bolesti ! Vječna idila, vječna monotonija.”
Nato se ona pita jesu li pisci kadri u malen okvir naslikati velike divske slike, mogu li naši pisci stvoriti velikog junaka: “Jesu li pisci kadri naslikati u malenu okviru velika divske slike, može li u naših okolnosti postati kakav zanimljiv junak romanu?”
Nato joj Šenoa odgovara da junaka ne treba stvarati nego da je dovojlno okrenuti se oko sebe da bi se našlo junaka, tj. može se ga naći u svakodnevnom životu. Rekao joj je i to da upravo zato što smo mali narod koji je imao tolike borbe upravo mi možemo napisati najljepše romane:
”Upravo okvir naše malešnosti koja sapinje često smjelu dušu i žarko srce, rodi tolike borbe, tolike sukobe da će dušu silno potresti, i povijest ljudskog srca u nas toli razlika, toli živada našim piscima ne treba nego prepisati je pa su napisali najljepši roman.”
Kratki sadržaj:
U pripovijesti prijan Lovro Šenoa je opisao tragičan udes mladog učitelja, njegovog prijatelja Lovre. Lovro je sin iz slabo imućne slovenske obitelji. Roditelji su željeli da im se bar jedno dijete digne na imućan položaj, a pošto je Lovro bio od malih nogu jako inteligentan i željan znanja roditelj su odlučili da on bude svećenik. Lovro je počeo učiti za svećenika, ali on se zaljubio i shvatio da kao svećenik neće moći nikad imati voljenu osobu pokraj sebe i on je odustao od svećeničkih studija. Taj je događaj jako povrijedio njegovu obitelj, jer je njegova majka samo željela da ga vidi u odori svećenika. Kad je odlučio odustati od svećeničkog reda pozvao ga je predsjednik k sebi da uči njegova sina i Lovro pristane.
Neko je vrijeme on tako učio njegova sina, ali njemu je bilo neugodno da je on na teret tuđoj obitelji i on je odlučio da okuša sreću tako da se upiše u orijentalnu akademiju. Grof mu je pomagao da dospije u orijentalnu akademiju putem veza, ali nije bilo uspjeha jer je bilo jako puno kandidata i Lovro nije uspio. Nakon toga Lovro odluči pisati molbu u ministarstvo da postane učitelj, ali i tu je bio razočaran jer ga nisu ga primili. Kada je njegov otac pročitao to pismo on je odlučio da će Lovri pomoći i da će mu dati sav novac samo da ostvari svoje želje i da otiđe u Beč. Neko vrijeme otac mu je slao novac ali je nakon toga zapao u velike dugove i nije mogao potpomagati Lovri, i jedan od đaka mu je savjetovao da ide u Hrvatsku raditi kao učitelj a Lovro to prihvat. Nakon završenog trećeg tečaja sveučilišta Lovro odluči otići u Zlatni Prag.
Lovro je u Pragu upoznao djevojku po imenu Minka, kroz razgovor je doznao da je ona bogata a to je upravo njemu trebalo, bogata djevojka koja će izbaviti njegove roditelje iz dugova. I on je imao na umu da se oženi tom djevojkom sve dok mu Šenoa nije otvorio oči i rekao da je to stara usidjelica koja neće donijeti miraz udajom jer njen otac ima još šestero djece na koje treba podijeliti svoje bogatstvo. Poslije tog saznanja Lovro je odustao od nje. Nakon završenih svih ispita Lovro je čekao samo da mu dodjele mjesto u jednoj od hrvatskih gimnazija. I dok su jednog dana Lovro i Šenoa bili u jednoj kavani priđe im jedan debeli čovjek kojega su trebali podučiti, on je savjetovao Lovri nakon što je čuo njegovu priču da traži bogatu djevojku da se oženi, i on mu savjetova neka ide u Split jer on pozna jednu mladu djevojku koja živi sa stricem a bogata je. I tako Lovro otiđe u Split i tamo upzna tu djevojku po imenu Anđelika u koju se on i zaljubio, a nije bio samo novac u interesu. Anđelika se zaljubila u njega i odlučili su tu vezu okruniti brakom.
U međuvremenu njen je stric doznao da je Lovro potekao iz siromašne obitelji i zabranio Anđeliki vjenčanje s Lovrom. Kad je Lovro to doznao on se ubio u stanu u kojem je živio tako da si je britvom prerezao grkljan. I tako završava životna priča mladog, inteligentnog, učenog čovjeka koji je imao znanja za velike uspjehe ali nije imao ono najvažnije – novac. I sad nakon tog pročitanog djela postavljam si pitanje da li je bolje biti glup i bogat ili pametan i siromašan!?
Analiza likova:
Prijan Lovro
“Po naglasku sudeći bijaše pohrvaćeni slovenac. Bio je čovjek srednjeg stasa, koščast, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kugli; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka, duga, pravilno u dvoje razdjeljena, a oči male, tamne, žmirkave, al i vrlo žacave.” (str. 12.)
“Govorio je sprvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, al i apodiktički, prepličući govor franceskim dosjetkami. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je da je čovjek strastven. Kad bi zapodjela živahna prepirka o kakvoj neznatnoj stvarci– a toga je bilo zaonda dosta – šutio Lovro marmorkom te bi samo potkraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cijelu raspravu na šalu. Po prvom razgovoru razabrah da je Lovro vanredno darovit čovjek, da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina ne bijaše mi Lovrin prvipojav prijazan. Nešto me odbijalo od njega.” (str. 13.)
Malvina:
“U vlastelina bila ljepušna jedinica, crnooka i zlatokosa, bujna i vesela, a pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se mladi svetac i crnooka, plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa.” (str. 18.)
Opis Minke kakvu je vidio Lovro:
“Na prvi mah smetoh se ponešto. Nisam znao da l’ je mlada, da l’ prizrela djevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka, blijeđana lica, krasna profila, tamne kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene haljine virile bijele drobne ruke a nad čelom treptila zvijezda od brušene ocjeli. Uprla bje glavuo ruku, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrami se preljevala u tamnih očih. Ljepa je, mišljah u prvi mah.“ (str. 47.)
Istiniti opis Malvine:
Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi mladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu; cijelo lice bijaše osuho, uvehlo. Ne, to nije rascvala ružica – to je usidjelica koja doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa se mog pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći se: – Šta ste zamukli? – Al Minkin posmjeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina.
Dojam o djelu:
Meni se djelo svidjelo pogotovo zato jer su takve stvari još i danas aktualne. Ako je osoba iz slabostojeće obitelji onda je jako mala vjerojatnost da će doći na položaj o kojem mašta tj. biti ugledan u društvu i imati moć. Isto tako sviđa mi se to kako je pisac dokazao da naši pisci nisu bezvrijedni i da mi ne moramo izmišljati junake i uvrštavati ih u nepostojeće vrijeme i mjesto, nego je dovoljno da prelistamo našu povijest i dobili smo junake koje ne treba da opisujemo onakvi kakvi nisu nego istinit izgled i istinite osobine. Tim djelom Šenoa daje kritiku svog vremena koje je i danas prisutno. On potiče hrvate da počnu čitati vlastito bogatstvo i da se ne trebaju sramiti onog što jesu i glumiti ono što nisu čitajući izričito stranu literaturu.
lektira za osnovnu školu
IVO ANDRIĆ-Pripovijetke
Rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora i uz dosta teškoća i prepreka Andrić je stekao sveučilišno obrazovanje. Studirao je filozofiju, odsjek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom „O duhovnom životu Bosne pod turcima“. Kao srednjoškolac i student Andrić sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine – Mlada Bosna – koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povučeno u okupiranom Beogradu, ne dozvoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela. Prve književne radove, stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prijevode O. Župančića, M. Aleksandra, V. Levstika… Godine 1918. objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Između dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovijedaka Nove pripovijetke, Priča o vezirovom slonu, Lica… Od rane mladosti bavi se publicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se: esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću… Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, a 26. 10. 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Priča o kmetu Simanu
Mjesto radnje: Kraj oko Sarajeva
Vrijeme radnje: Kraj 19. stoljeća
Kratki sadržaj: Godine 1876. bosanski narod digao se na ustanak protiv turaka u malome gradiću Nevesinju. Tu je poražena turska vojska, i time slabi čitavo tursko carstvo.Usporedo s tim austrijska vojska jača i postaje najveća politička i vojna sila u tom dijelu Europe. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da će austrijska vlast donijeti nove uvjete života, međutim za njih nije bilo nikakve promjene, kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti a sve ostalo, naročito društveni položaj kmeta, nije se ni u čemu poboljšao. Nastala su teška i nesigurna vremena za bosanski narod.
Rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora i uz dosta teškoća i prepreka Andrić je stekao sveučilišno obrazovanje. Studirao je filozofiju, odsjek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom „O duhovnom životu Bosne pod turcima“. Kao srednjoškolac i student Andrić sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine – Mlada Bosna – koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povučeno u okupiranom Beogradu, ne dozvoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela. Prve književne radove, stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prijevode O. Župančića, M. Aleksandra, V. Levstika… Godine 1918. objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Između dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovijedaka Nove pripovijetke, Priča o vezirovom slonu, Lica… Od rane mladosti bavi se publicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se: esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću… Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, a 26. 10. 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Priča o kmetu Simanu
Mjesto radnje: Kraj oko Sarajeva
Vrijeme radnje: Kraj 19. stoljeća
Kratki sadržaj: Godine 1876. bosanski narod digao se na ustanak protiv turaka u malome gradiću Nevesinju. Tu je poražena turska vojska, i time slabi čitavo tursko carstvo.Usporedo s tim austrijska vojska jača i postaje najveća politička i vojna sila u tom dijelu Europe. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da će austrijska vlast donijeti nove uvjete života, međutim za njih nije bilo nikakve promjene, kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti a sve ostalo, naročito društveni položaj kmeta, nije se ni u čemu poboljšao. Nastala su teška i nesigurna vremena za bosanski narod.
Subscribe to:
Posts (Atom)